"Potamanio sam 300 radnika!"

R aspolagati tuđom mukom nije mala zajebancija – tako je nekoć pjevao najveći rock pjesnik naših prostora Branimir Johnny Štulić. Usput rečeno, radi se o stihu iz pjesme »Tko to tamo pjeva«, s Azrinog albuma »Filigranski pločnici« iz 1982. godine. Prošlo je od tada 30 godina i mnogo toga se u Hrvatskoj promijenilo. Danas se čini da od raspolaganja tuđom mukom nema manje zajebancije.

U vremenima poskupljenja, ljudske sudbine su postale rijetko jeftina roba. Kako se prema njima odnosi poslovni svijet, naročito ljudi koje tituliramo kontroverznim poduzetnicima, odavno nam je poznato. Ipak, nitko to nije tako eksplicitno »objasnio« kao kontroverzni poduzetnik Michael Ljubas, čovjek za kojeg upućeni tvrde da je uništio nekoć vrlo solidnu zagrebačku tvrtku »Elektropromet«.

Ovih je dana, naime, na internetu objavljen jedan Ljubasov razgovor s nepoznatim sugovornikom. Sam poduzetnik za portal Net.hr potvrdio je da je na snimci njegov glas. Doduše, on tvrdi da se radi o montaži desetak njegovih razgovora. (»Te riječi koje su tamo, uzete su iz deset različitih razgovora.«) Međutim, malo je vjerojatno da je snimka montirana, a sigurno je da dio razgovora o kojem na ovom mjestu govorimo nije montiran. Jasno se čuje da se radi o jednoj rečenici. Ljubas, naime, govori o sudbini poduzeća RIZ, u kojem također ima svoje interese, pa u jednom trenutku kaže: »Ja sam prošao istu takvu školu s Elektroprometom. Tamo je bilo 300 i nešto ljudi i ja sam ih sve potamanio.« On ih je sve potamanio! Radnike Elektroprometa. Gdje su danas, od čega i kako žive »potamanjeni radnici«? To gotovo nikom nije važno, a najmanje je, čini se, važno kontroverznom poduzetniku. Tuđom mukom on očito raspolaže bez ikakve »zajebancije«.

U Hrvatskoj nerijetko imamo priliku čuti teze o antipoduzetničkoj klimi. Govori se o tome u najvišim političkim forumima, trubila je o tome stotinu puta državna televizija, pisale su o tome utjecajne novine što ih izdaju oni koji radnike u boljem slučaju »upućuju u nove životne izazove«, a u gorem – iz sjene sudjeluju u njihovu »tamanjenju«. Dakako, aludiramo na poduzetnike zaslužne za »potamanjene« radnice tekstilnog poduzeća Kamensko. Da se u posljednjih deset godina dogodilo samo deset ovakvih slučajeva – a dogodilo ih se na desetke, ako ne i na stotine – ljudi koji žive od svog rada imali bi puno pravo na sumnju u dobre namjere poduzetnika koji, primjerice, kupuju neko poduzeće. Takozvana antipoduzetnička klima, želimo reći, nije rezultat nikakve radničke obijesti, nego je u pitanju rezultat iskustava koje radnici imaju s pojedinim poduzetnicima. Zbog takvih ispaštaju i oni koji uistinu žele razvijati posao i stvarati nove vrijednosti.

Ipak, visoki politički i gospodarski forumi o poduzetnicima koji tamane radnike i uništavaju poduzeća da bi se dokopali njihovih nekretnina govore vrlo rijetko, gotovo nikad. Kad ste zadnji put čuli da je jedan vladajući političar rekao da je nužno promijeniti antiradničku klimu i svim sredstvima suprotstaviti se banditima koji se predstavljaju kao poduzetnici? Kad se o tome govorilo na državnoj televiziji, kad u novinama, kad na radiju? Novinari koji ukazuju na nepravde nanesene radnicima dobrodošli su tek u rijetkim medijima, a bez lažne skromnosti reći ćemo da je Novi list jedan od takvih. (Još uvijek, a nadamo se da će tako i ostati.) Radnici su, ukratko rečeno, nerijetko prepušteni na milost i nemilost »ljudožderima hrvatskog kapitalizma«. Poznato je to svima, ali svejedno slušamo isključivo priče o antipoduzetničkoj, nikad o antiradničkoj klimi.

I ako su njegovi stihovi odgojili generacije mladića i djevojaka, što govori o njegovoj dalekovidnosti i aktualnosti, Branimir Štulić u jednom nije bio u pravu. Raspolagati tuđom mukom čini se kao zanemariva »zajebancija«. Ne pokazuje se to samo u primjeru škole koju je Ljubas izučio na Elektroprometu. Kamensko smo već spomenuli, a ostale primjere naći ćete prošetate li ulicama svoga grada. Tamo gdje su nekad bili proizvodni pogoni, danas su šoping centri, stambene zgrade ili opustošene i zapuštene proizvodne hale.