Na ulicu ne izlaze samo idioti!

Nije se pojavio netko sa željom za pobunom i prosvjedima, a da se nije našao bar još jedan da mu kaže kako je neradnik, nesposobnjaković ili naivna budala. Ako se bune radnici, recimo Diokija, stvar je relativno jednostavna. Sa strane stati, gledati njihovu bijedu i meditirati reciklirajući stav da nemaju što tražiti pred Vladom, jer su ionako privatna firma. Nek idu kod Linićevog prijatelja Ježića, on će im sigurno pomoći! Kad krenu radnici iz brodogradnje ide i mantra o zgubidanima s proizvodom bez tržišta, škveranima kao običnim krpeljima što desetljećima sišu državni proračun i zabušavaju. Jeftinije je da kupe brod u Koreji, dopeljaju ga i porinu u 3. maju! Kad klinci stave maske i izađu prosvjedovati u organizaciji pokreta Occupy Croatia i aktivističke skupine Anonymous, lako ih je etiketirati. Odrpanci bez dana staža, narkomani i politička balavurdija, koju je trebalo pendrečiti i šamarati pred Palachom neki dan. Ima i dalje. Nisu najavili skup i još su oštećivali gradsku imovinu, jer je netko sprejem napisao »MAFIJA = SDP« točno ispod adrese Korzo 16 kraj ulaza u zgradu Grada Rijeke. Mora da je natpis strašno zabolio svakoga tko je tog dana došao na posao u gradske urede.

A to što mladi ljudi prije mogu dobiti na lutriji nego pronaći posao valjda ne bi trebalo biti važno. Niti to što su poruke pokreta Occupy i Anonymus globalne i civilizacijski sasvim pravedne i prihvatljive, jer govore o pravednijoj raspodjeli bogatstva, siromašnoj i obespravljenoj većini od 99 posto i onom jednom postotku bogatih. Ipak se uvijek nađe tko će prosvjednike pljuvati. U takvoj atmosferi nikoga ne treba čuditi bahatost kojom se premijer Zoran Milanović obrušio na sindikate, koji se također spremaju prosvjedovati zbog premijeru mizernih 3 posto smanjenja plaće.

– Dvadeset godina gledamo doslovno iste ljude. Uvijek ista priča. To je politička borba. Neka izađu na izbore, rekao je Milanović računajući upravo na podjele u hrvatskom društvu i odobravanje onih što ne rade u javnim službama i dosad su izgubili daleko više od sindikalnog članstva Vilima Ribića i ostalih. Kost je bačena, a ljudi se oko nje trebaju potući i stalno gledati koliko je mrvica u tanjuru susjeda. Većina analitičara baš zato zaključuje kako su neki masovniji prosvjedi u Hrvatskoj obična utopija. Čak i onaj, ne tako davni primjer Facebook prosvjeda, kada je više od desetak tisuća ljudi danima marširalo Zagrebom i tražilo pravdu pod zatvorenim prozorima HDZ-a i SDP-a, daleko od nedostupnog Markovog trga, uvijek se minorizira tvrdnjom kako nisu imali artikuliranih političkih zahtjeva, čak niti vođe, jer nitko ozbiljno nije mogao shvatiti samoprozvanog lidera Ivana Pernara.

Postavlja se pitanje jesu li Slovenci napredniji ili gluplji od nas? Nedavno su usred zime na debelom minusu izlazili na ulice i prosvjedovali protiv korupcije gradonačelnika u Mariboru i premijera Janše, protiv nepravde u društvu i raslojavanja između siromašne većine i bogate manjine. Ipak su zaljuljali stvari. Dokaz tome je dolazak nove premijerke.