Mlađi od 30 godina bez posla u Hrvatskoj, a bit će i gore ....

Zbog kronično visokog nataliteta u najsiromašnijim zemljama Afrike i Azije, odavno je gotovo svima u elitističkoj Europi normalno, da većina mlađih od 30 godina u Somaliji, Etiopiji, Ruandi, Južnoj Africi, Indiji ili u Bangladešu, nema ni stalan, ni siguran posao.

Ali, kad se to dogodi velikoj Europi, kao zoni niskog nataliteta i najviše razvijenosti, na što pomisliti prije, nego na »zbogom, mladosti«.

No, tu nije kraj čudima, paradoksima i teško objašnjivim društvenim pojavama: jer, od početka velike gospodarske, financijske i dužničke krize u velikoj se Europi, od 2008. do danas, broj nezaposlenih među mlađima od 30 godina gotovo udvostručio, ali ih - osim povremeno u Ateni i u Madridu - nije mnogo za vidjeti ni u masovnim ni u parcijalnim, kompanijskim pobunama, kao ni u povremenim radničkim štrajkovima ili u prigodnim prvomajskim i sličnim mitinzima i protukapitalističkim manifestacijama. Kao da se većina mlađih od 30 godina, na prostoru od Atlantika do Urala, pomirila s neveselom sudbinom, da će u svojim strukama, u većini europskih zemalja, unatoč svim diplomama, na nacionalnom i na globaliziranom tržištu rada doživotno biti suvišna, kao i generacija njihovih roditelja, koja se buni, ali tek kad je kasno za sve.

Hrvatska kao Grčka

Prema najnovijim podacima Eurostata (Statističkog ureda Europske unije), stopa nezaposlenosti u Europskoj uniji, sa 27 članica, početkom travnja je iznosila 12 posto, te je na burzi rada, bez posla bilo blizu 27 milijuna radno sposobnih Europljana. No, stopa nezaposlenosti među mladima je iznosila blizu 24 posto! Tako je danas čak deset milijuna mlađih od 30 godina širom EU-27 bez posla i radnog iskustva u struci, a samo unazad 12 mjeseci više ih je od 300.000 dobilo otkaz.

Već četvrtu godinu za redom u mnogim se europskim zemljama provode sve strože mjere štednje, koje rezultiraju smanjivanjem potrošnje, ukupne potražnje, pa u konačnici i padom investicija te rastom nezaposlenosti, koja najteže pogađa skupinu od 18 do 30 godina. Pod tim pritiskom iz mjeseca u mjesec produbljuju se i ekonomske, i socijalne, i regionalne razlike, koje su najplastičnije vidljive na tržištu rada.

Tako u istoj Europskoj uniji postoje Austrija, sa stopom nezaposlenosti od samo 4,7 posto, i Njemačka, sa stopom od samo 5,4 posto (što se u ekonomskoj teoriji smatra punom zaposlenošću), ali i Grčka i Španjolska, sa stopom nezaposlenosti od po 27 posto. Uostalom, unazad 12 mjeseci nezaposlenost je značajno povećana čak u 19 od 27 Unijinih članica.

U tom općem okviru najteže je mlađima od 30 godina. Spominjem tu granicu mladosti, jer je zbog obrazovnog ciklusa ona realnija od skupine do 25 godina (koju posebno prati i Eurostat). Za krajnju su paniku i zabrinutost podaci, da u Grčkoj gotovo 60 posto mlađih od 30 godina nema posla ni u struci niti izvan nje, te da to isto nema ni 56 posto mladih u Španjolskoj, dok je nesretnika te vrste u Italiji i Portugalu oko 40 posto. A u Hrvatskoj - prema najnovijim procjenama Državnog zavoda za statistiku i Hrvatskog zavoda za zapošljavanje te pojedinih neovisnih adresa sa tržišta rada - njih čak 50 posto!

San o Europi

Mlađima od 30 najlakše je posao naći u Njemačkoj, Austriji, Nizozemskoj i u Luksemburgu, gdje je praktično puna zaposlenost na djelu i za tu najvitalniju skupinu s tržišta rada. Regionalno - prema najnovijoj snimci Eurostata - mlađima je raj za zapošljavanje u struci u Salzburgu, Tirolu, Tibingenu, Trieru, Stuttgartu, Hamburgu i u regiji Veneto, a pakao u većini španjolskih i grčkih regija. Za visoko obrazovanu i za najpokretljiviju i najfleksibilniju radnu snagu posebno su sretna odredišta Norveška i Švicarska, koje nisu u Uniji, i Finska, koja jest.

I Hrvatska ima svoje regionalne ili gradske posebnosti: mlađima od 30 najlakše je posao u struci naći u zapadnoj Istri, osobito u Umagu, Novigradu, Rovinju i Poreču. Manje teško je za obrazovanije do posla doći u Zagrebu, a sve ostalo je velika misterija. I u hrvatskom slučaju, nije uzrok teškog zapošljavanja mladih samo u već petogodišnjoj i gotovo nerješivoj gospodarskoj depresiji, nego i u inerciji obrazovnog sustava (koji zlokobno kasni za promjenama potražnje na hrvatskom i na europskom tržištu rada), kao i u liniji najmanjeg otpora, koja je mnogim mladima glavni kriterij prilikom izbora škole ili fakulteta.

Kad od 1. srpnja Hrvatska postane 28. članica Europske unije, kriza na hrvatskom tržištu rada samo će se dodatno produbiti. Ne samo zato što Europska unija još tone u teško rješivu dužničku, fiskalnu i institucionalnu krizu, pa i u drugu godinu recesije, koja zahvaća i lidersku Njemačku, nego i zato što Hrvatska napušta CEFTA-u, u kojoj je po svim kriterijima bila lider i crpila kakve-takve ekstra-koristi, a osobito zato što mora početi provoditi propise koje je na putu prema Uniji prepisala iz EU-zakonodavstva i tamošnjih normativa. Ali, iako danas, uoči ulaska u Uniju, čak 50 posto mlađih od 30 godina u Hrvatskoj nema posla ili ne radi u svojoj struci, ipak se organizirano još ne bune ni protiv čega, niti iskazuju bar zrno javne solidarnosti sa podjednako suvišnom generacijom svojih roditelja.