Margetić počeo štrajk glađu: "Najviše su tarife za šutnju, a najmanje za istinu"

"Ovo moje pismo javnosti posljednji je pokušaj da kroz vlastiti primjer ukažem na iznimno tešku egzistencijalnu i profesionalnu poziciju u kojoj se nađemo mi, istraživački novinari, koji se u ovom društvu i ovoj zemlji drznemo otvarati slučajeve i korupcijske afere, koji zbog svoje političke pozadine, zbog korupcije visokog profila kojom su premrežene institucije u ovoj zemlji, te pojedine političke stranke, nikada nisu smjele biti objavljene. Dakle, moja i krivnja pojedinih mojih kolega je vrlo jasna: pisali smo ono očemu se nije smjelo pisati, omogućili smo javnosti uvid u informacije koje nikada nisu smjele postati javne. Ukratko pisali smo i govorili o zabranjenim istinama.

Javno je poznato da sam kao istraživački novinar među prvima istražio, pisao i otkrivao neke od najvećih korupcijskih afera u Hrvatskoj: Afera Hypo; politička korupcija u Carini; Afera HAC; Slučaj Soboli; Afera INA i krijumčarenje nafte preko INA-e; krijumčarenje cigareta, duhanska mafija i nezakonita pretvorba i privatizacija TDZ-a i TDR-a; Slučaj NAMA; Slučaj Geotehnika; Slučaj tajnih računa u Villachu; Slučaj tajnih računa kod Privredne banke Zagreb; slučajevi ratnih zločina u Sijekovcu, Brodu, Mrkonjić Gradu i Sisku; Afera Zagrebačka banka, o nezakonitoj pretvorbi i privatzaciji te nezakonitom poslovanju Zagrebačke banke; te slučajevima Hrvatske pošte, Hrvatske poštanske banke i Dubrovačke banke. Autor sam trinaest publicističkih knjiga na teme velikih korupcijskih afera i istraživanja organiziranog kriminala, od kojih su najpoznatije: “Tko je opljačkao Hrvatsku?” (2003.), “Bankarska mafija” (2008.), te “Slučaj Pukanić: Ubojstvo s potpisom države” (2011.).

Ipak, od svih afera koje sam razotkrio i o kojima sam pisao najveća je Afera Hypo, međunarodna bankarska afera, u kojoj postoji dokumentacija koja dokazuje trag novca iznesenog iz Hrvatske na tajne račune u inozemstvu, prije svega u Uastriji i Lichtensteinu, pod kontrolom pripadnika političke i ekonomske elite iz Hrvatske, a prema nekim dokumentima iz Afere Hypo radi se o iznosu koji doseže 47,7 milijarda eura. Također vam je poznato da sam kao istraživački novinar prvi predao dokumentaciju Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske o Slučaju Sanader – Hypo, još u travnju 2008. godine, nakončega je i pokrenuta istraga, zatim i optužnica a naposljetku i osuđujuća presuda protiv bivšeg premijera za kazneno djelo ratnog profiterstva. Također sam svu dokumentaciju do koje sam došao u mojim novinarskim istraživanjima ustupio ne samo istražnim tijelima; policiji, DORH-u i USKOK-u, nego i Nacionalnom antikorupcijskom vijeću u Saboru u vrijeme kada je vijećem predsjedavao dr.Željko Jovanović, te istražnim tijelima Austrije, a na istraživanju Afere Hypo blisko sam surađivao i s pokojnom predsjednicom Savjeta za borbu protiv korupcije Vlade Srbije Vericom Barać.

Sve što sam kao novinar radio, radio sam isključivo u javnom interesu, kako bi građanima kojih se tiču informacije koje sam istraživao, osigurao dostupnost podataka i dokumenata o nekim od najvećih korupcijskih afera u modernoj Hrvatskoj, a Aferu Hypo mnogi smatraju i najvećom bankarskom aferom u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Nerijetko sam radio protiv in aštetu mojih osobnih i interesa moje obitelji, kako bih javnost informirao o mojim novinarskim istraživanjima. Susreo am se pritom is am s korupcijskim ponudama, onih moćnika koji su naučili da šutnju medija mogu kupiti i platiti novcem, pa su mi novac za novinarsku šutnju i prestanak novinarskih istraživanja nudili kako predstavnici Hypo banke, zatim predstavnici jedne duhanske industrije, predstavnici Zagrebačke banke, a kada su shvatili da ne pristajem ni na kakav iznos koji su ponudili, uslijedile su i prijetnje vrlo moćnih pojedinaca, institucija i poduzeća u Hrvatskoj.

Paralelno s tim oni čije sam korupcijske ponude, odnosno ponude za plaćanje moje šutnje odbio, uz pomoć medija u kojima su plaćali “marketinške usluge”, te uz pomoć novinara i urednika koje su držali na svojim crnim (is)platnim listama, započeli su kampanju kojoj je glavni cilj bilo diskreditirati me i kao čovjeka i kao novinara, pa su napisani i objavljeni brojni tekstovi i medijski prilozi u kojima mi se podmeću različite optužbe, neistine, laži i klevete, samo kako bi me u javnosti što više diskreditirali te učinili novinarem upitne vjerodostojnosti, jer su time relativizirali i moja istraživanja o korupcijskim aferama koje sam istraživao i o kojima sam pisao. Tako su mediji i novinari, koji su često i sami bili umiješani, posredno ili neposredno u Aferu Hypo ili druge korupcijske slučajeve, protiv mene godinama vodili prljave kampanje u ime i za račun mafije i korumpiranih političara o kojima sam pisao.

S druge strane, oni o kojima sam pisao u ovoj zemlji kontroliraju sve; od tijeka novca, ekonomije, politike, institucija, pa do medija, a obzirom da nisam pristao na nagodbe i dogovore s njima, obzirom da nisam pristao prestati istraživati i pisati o navedenim korupcijskim aferama, jasno su mi dali do znanja da će me egzistencijalno uništiti ukoliko ne zašutim i ukoliko se ne povučem. Isprva, nisam vjerovao da su toliko moćni i utjecajni da mi onemoguće bilo kakav novinarski rad u Hrvatskoj, ali s vremenom sam shvatio da kontroliraju praktički sve. Vrlo brzo našao sam se na crnim listama novinara kojima se u Hrvatskoj ne smije dozvoliti rad, dakle na crnim listama novinara, koje niti jedan medij u Hrvatskoj ne smije zaposliti. Kucao sam na vrata svih redakcija i medija, ali svugdje sam dobivao jedan te isti odgovor: na crnoj si listi, za tebe nigdje u Hrvatskoj nema posla, odnosno za me nema plaćenog novinarskog poslanigdje u Hrvatskoj, jer me žele egzistencijalno slomiti in a taj način jednostavno ušutkati, kada to nije bilo moguće drugačijim metodama.