Krupnu državnu laž plaćat ćemo do smrti

U našoj i državama poput naše - grubo bi bilo reći trulima - u nepravilnim vremenskim razmacima dolaze razdoblja kad vlast građanima daje povoda da se kolektivno užive u ulogu policijskih doušnika. Od davnina sklon općenarodnoj obrani i društvenoj samozaštiti, na taj mig Države narod reagira spremno kao da je cijelog vijeka samo na njega čekao. U te dane dobijemo na tisuće »balkanskih špijuna« (Nemojte reći da niste gledali Balkanskog špijuna!), čvorovića što pripomažu važnom državnom interesu kojeg ugrožava podmukao neprijatelj. Objava Registra branitelja iz Domovinskog rata posljednji je u nizu povoda o kojima govorimo, a državni interes koji valja riješiti zaštita je državnog proračuna od podlaca što su se preko reda i na kvarno uvalili u Registar branitelja pa sišu li sišu mršavo državno vime. Lijepi naš kolektiv provjereno voli hajke, ali sva očekivanja nadmašila je vijest da je prvog dana objave Registra u resorno ministarstvo stiglo preko deset tisuća mailova s prijavama, među kojima se našao nemali broj onih što ukazuju na sumnjive susjede i poznanike. Sad napeto očekujemo da se Registar prorijedi i da u njemu ostanu samo oni koji su uistinu sudjelovali u ratu za nezavisnost.

Na žalost mnogih, ova reality inačica Balkanskog špijuna neizbježno će se završiti razočaranjem. Naivni kakvi jesu, građani su zaboravili da se Registar hrvatskih branitelja imenima lažova i neradnika nije napunio sam od sebe, po duhu svetom. Ne, njega su imenima i prezimenima napučile institucije ove države. Prvenstveno su za to zaslužne vladajuće strukture koje su prethodile ovoj što objavljuje Registar. Godinama su brojke u Registru rasle, a društvo je to nijemo gledalo. Ako je tko i upozorio na porast broja korisnika državnog vimena, taj je bio efikasno ušutkan etiketama kao što su jugonostalgičar i slično. Iz dana u dan mantrali smo o herojima, spasiteljima, osloboditeljima i još uvijek s tom mantrom ne prestajemo. Bolju budućnost žrtvujemo u ime bolje prošlosti, ne videći da pozivanje na slavne, herojske dane snalažljivcima odavno služi kao paravan iza kojeg se čupa, grabi, otima... Naivcima koji su se primili na priču preostalo je da na stadionu viču Za dom spremni, da se domoljubno krive na koncertima Marka Perkovića, da se nakon petog piva kunu u grb, zastavu i nogometnu reprezentaciju. U takvoj atmosferi smatralo se grijehom ukazati da se od samog sjećanja na Domovinski rat neće bog zna kako dati živjeti.

Nekom će se možda učiniti da je objava Registra branitelja prvi korak saniranju stanja, da će koliko sutra iz njega nestati svi »lažnjaci«. Ništa se neće dogoditi, sve će ostati isto kao i prije. Bilo je tako nakon Drugog svjetskog rata, kad su lažni partizani svoje učešće u ratu dokazivali uz pomoć dva svjedoka, a tako je i danas, nakon Domovinskog rata, kad niti dva svjedoka nisu bila potrebna. Bilo je dovoljno poznavati pravog čovjeka na pravom mjestu, a Hrvatska je mala zemlja u kojoj veliki broj ljudi zna čovjeka na pravom mjestu. Povratka nema, za to smo se borili. Riječ je o povijesti, kaže jedna ugledna i iskusna kolegica, »a od kako se oslanja na pismenost domaća povijest puna je sličnih primjera napuhavanja istine u grandioznu laž«. Istinu o onima koji su sudjelovali u ratu pretvorili smo u grandioznu laž, u mitsku oružanu borbu pola milijuna Hrvata protiv brojnijeg i nadmoćnijeg neprijatelja.

U toj borbi navodno je ostalo invalidno 59.770 osoba. Čak 18.695 osoba invaliditet je dobilo uslijed posttraumatskog stresnog poremećaja. Godinama su državne institucije gradile ove brojke pa je i pticama na grani postalo jasno da se tu našao ozbiljan broj lažnjaka.