KOMENTAR JUTARNJEG Kupuje vlade i sudove pa što će kapitalizmu još i socijalna pravda

U radikalnoj verziji, kažimo našem uspješnom poduzetniku: nećeš smjeti imati više nego što imaš ako od tvog profitiranja ne bude profitirao i najsiromašniji radnik! To je tzv. načelo razlike bilo svetinja socijalno osjetljivijim “soroševcima” i održavalo ih u vjeri da će njihova ponuda uroditi pravednijom Hrvatskom, Slovenijom, Bugarskom, sve to u naručju poštene i socijalno osjetljive Europske unije. Danas su se prioriteti obrnuli. Mlada generacija više i ne pamti kako je izgledao jednopartijski sustav, što je to bio partijski komitet, kako se “loše gledalo” na učitelja koji se usudio redovno pohađati crkvu. Liberalna politička prava danas, hvala bogu, uzimamo zdravo za gotovo. Nije da su posve ostvarena; mediji su slobodniji nego što su bili prije tri desetljeća, ali nešto neprimjerene kontrole ima, udruživanje je slobodno, ali udruga onda nema šanse da preživi ako nema novca da sebe izreklamira i tako redom. No, opća dostupnost političkih liberalnih prava i temeljnih sloboda bitno je porasla i za nove naraštaje postala samorazumljiva.

Mladi i najstariji danas se pitaju što je s ostatkom? Imam pravo kritizirati, ali nemam posao ili nemam mirovinu od koje mogu živjeti. Svi smo jednako slobodni, ali ja crkavam, a moj se susjed valja u parama. A nije ni toliko sposobniji, ni pametniji od mene, samo je bitno manje pošten, govore oni. Prosvjednici na ulicama Zagreba, Maribora ili Sofije više ne spominju politička liberalna prava, nego traže pokrivanje osnovnih potreba ljudima. Vraća se stara marksistička i anarhistička kritika ljudskih prava: politička ljudska prava su blijede sjenke koje u stvarnosti samo skrivaju duboke društveno-ekonomske nepravde, iskorištavanje i ponižavanje. “Načelo razlike” danas nam izgleda kao daleka utopija. A čak i u anglosaksonskom svijetu neki uviđaju u kojem grmu leži zec: mediji nam pričaju o Billu de Blasiju, čije šanse da postane novi gradonačelnik New Yorka pomalo rastu. Sa svojim stupnjem ljevičarenja (umjerenim za naše prilike, ali vrlo oštrim za SAD) teško bi se bio probio prije desetak godina.

Temeljno je pitanje danas: jesu li kriza i gomilanje socijalnih nepravdi samo nesretan slučaj ili je kapitalizam doista nespojiv s temeljnim socijalnim pravima? Tko će ograničavati moć kapitala koji je u stanju kupovati i izvršnu i sudsku vlast? Imao sam dobru priliku da to pitanje prošlog vikenda postavim u nazočnosti Wolfganga Merkela, jednog od najboljih njemačkih politologa (svaka veza s kancelarkom je isključena!). U Rijeci smo svečano otvarali Centar za napredne studije, malo simbolično, a, nadajmo se, pomalo i zapravo, pa su organizatori pozvali dobru europsku ekipu politologa, ekonomista i filozofa na dvodnevni simpozij. Merkel je krenuo s optimističnim odgovorom na moje pitanje. On vidi zla današnje situacije; po njegovu sudu zlo ujedinjene Europe je kombinacija nedostatka demokratičnosti u politici i ludog neoliberalizma u ekonomiji. Ide mu na živce singapursko-kineski model kapitalizma koji vidi kao porobljivački. No, smatra da postoje dobri modeli kapitalizma, prvo, naravno, stvarni skandinavski, a onda i pomalo zamišljeni njemački. Ima šanse za pravedni kapitalizam u kojem će doći na svoje i sloboda i pravedna raspodjela, kaže on.

Prvo, stvarna i razumna demokracija uočit će da su socijalna davanja nužna. U dobrim modelima četiri se petine porezne dobiti prelijeva u potrebe zdravstva i mirovinskog sustava. Od ostatka se još može debelo pomoći školstvu, kaže Merkel. A penzije su stvar pravednog “društvenog ugovora” među generacijama, kojeg nitko pametan neće zanijekati. Zdravstvo je skupo, nitko ga se ne želi odreći, ali o zdravlju ovisi radna sposobnost cijele nacije; dakle, u interesu je i poduzetnika da za njega izdvoje dosta para.