Kako nas desetljećima stalno truju: 10 crnih točaka ekološkog zločina

U Hrvatskoj je to čest slučaj, jer su interesi divljih i neodgovornih investitora, kao i stjecanje maksimalnog profita na zagađenju ili lažnim sanacijama kontaminiranih područja, važniji od zdravlja građana. Matrica poigravanja s ljudskim životima je uglavnom svugdje slična, a krajnja linija obrane svodi se na zamagljivanje odgovornosti, pri čemu sasvim zgodno dođe zamršena zakonodavna situacija i ispreplitanje ovlasti državnih i lokalnih institucija i tvrtki, nadležnih ministarstava i lokalne samouprave, sve to garnirano s privatnim interesom stjecanja profita.

O bolesti i smrti zbog zagađenja podosta znaju u Vranjicu ili Kaštelima gdje trpe masovno trovanje azbestom, znaju i građani Siska čija je stopa oboljelih od karcinoma vanredno visoka uslijed nedozvoljeno visoke emisije sumporovodika ili kod Plomina gdje se danas otvoreno gazi pravo na referendum Istrijana o planovima nastavka razvoja hidrocentrale na ugljen, iako još uvijek nije raščišćen radioaktivni otpad Plomina 1.

Trovanje Riječana

Druga važna i neoboriva činjenica oko Marišćine tiče se ljudskog zdravlja, odnosno emitiranja otrova koji se nošeni nasumičnim smjerom vjetra nekontrolirano disperziraju. Svima koji bi se morali crvenjeti i skrivati od bijesnih građana Viškova i zapadnog dijela Rijeke, najbolja odbrana jest činjenica da neoborivih dokaza o trovanju zraka i građana nema, jer nema ni kvalitetnih i kontinuiranih mjerenja u dužem vremenskom razdoblju. Zna se da je količina kancerogenog benzena barem dvostruko veća od dopuštene, ali se taj podatak službeno još uvijek tretira kao moguća anomalija.

Neizbježan je zaključak da će mjerenja trebati čekati možda i godinama, tijekom kojih će građanima preostati tek sudjelovati u okrutnom eksperimentu, kao da su najobičniji zamorci. Baš zbog oga dobro je podsjetiti na pouku duge hrvatske povijesti stvaranja ekoloških crnih točaka. Marišćina je točka u nastajanju s potencijalom značajnog onečišćivača podzemnih voda i tek se može pridružiti Sovjaku, Obrovcu, Salonitu, Sisku i drugima. Kad se vidi geneza stvaranja crnih točaka u Hrvatskoj i njihovih neuspješnih sanacija vidljivo je da su najbolji rezultati u pravilu postignuti tamo gdje je bilo ekološke svijesti, građanske solidarnosti i udruženih akcija otpora onečišćenju. A to je upravo ono što se počinje događati oko Marišćine...

1. RADIOAKTIVNA ŠLJAKA

Uz TE Plomin 1 na površini od oko 120.000 četvornih metara nalazi se oko milijun tona radioaktivne šljake i pepela nastalog korištenjem ugljena s visokim postotkom sumpora i prirodnom radioaktivnosti. Prema nekim istraživanjima na području uz Plomin evidentiran je povećan broj pobačaja i bolesti dišnog trakta.

2. KOKSARA

Priča o koksari primjer je kako građanske incijative ipak mogu uroditi plodom, iako je doista trebalo puno truda i vremena da Bakrani jednom zauvijek istjeraju koksaru iz svog grada. Sanacija platoa koksare sasvim je druga priča, jer je odluka usvojena prije 14 godina, a sanacija nije završena ni danas, iako su njezini troškovi stalno rasli. I tu se istraga vodi protiv višekratno spomenutog Vinka Mladinea.

3. SOVJAK, CRNA JAMA

Četrdesetak godina traje odlaganje opasnog tekućeg otpada u Sovjak, koji je možda i najgora prijetnja zagađenju podzemnih voda u Primorsko-goranskoj županiji. Ministar Zmajlović nedavno je najavio prioritetnu sanaciju, koja bi trebala koštati oko 25 milijuna eura, deset mjeseci će trajati izrada projekta, međunarodni tender za izvođača radova trebao bi biti iduće godine. Sanacija Sovjaka uvrštena je u Strategiju i Plan gospodarenja otpadom za razdoblje od 2007. do 2015. godine.

4. TVORNICA GLINICE JADRAL

Nema rješenja za zbrinjavanje milijuna tona kancerogene šljake s povišenim vrijednostima kroma i policikličkih aromatskih ugljikovodika. Radovi na sanaciji prekinuti su prije više od godinu dana. Engleska tvrtka Landmark, koja je kupila bivšu tvornicu, nelegalno je obavljala obradu i eksploataciju šljake od čega su ostvarili prihod od oko 40 milijuna eura, a da pritom cijelo vrijeme nije bilo trajne i zakonom propisane sanacije.

5. TEF, TVORNICA ELEKTRODA I FEROLEGURA

Na nekvalitetnu sanaciju bivše tvornice utrošeno je barem 70 milijuna kuna, istu je radila tvrtka »Odlagalište sirovina« u suradnji s Vinkom Mladineom. Sanacija nije završena, novac je potrošen, istraga traje, slično kao i u slučaju Obrovca. Ostaci materijala nalaze se na otvorenom raznosi ih vjetar sve do obližnjeg Nacionalnog parka Krka. I danas se mnogi teško odlučuju koristiti šibensku plažu Banj iz straha da je kontaminirana toksičnim otpadom TEF-a.

6. BIVŠA TVORNICA FEROLEGURA

Nema rješenja za zbrinjavanje milijuna tona kancerogene šljake s povišenim vrijednostima kroma i policikličkih aromatskih ugljikovodika. Radovi na sanaciji prekinuti su prije više od godinu dana. Engleska tvrtka Landmark, koja je kupila bivšu tvornicu, nelegalno je obavljala obradu i eksploataciju šljake od čega su ostvarili prihod od oko 40 milijuna eura, a da pritom cijelo vrijeme nije bilo trajne i zakonom propisane sanacije.

7. DEPONIJ

Marišćina kod Rijeke, Brezje kod Varaždina i Lećevica kod Splita neki su od problematičnih projekata gradnje novih deponija i nove potencijalne crne točke. Brezje je i danas ilegalni deponij, a Lećevica bi mogla prerasti u pravu katastrofu, jer je deponij planiran na kraškom propusnom području i unatoč upozorenjima o opasnosti zagađenja izvora pitke vode za cijeli Split.

8. OTPAD KEMIJSKE INDUSTRIJE

Iz postrojenja kemijske industrije Plive, Hospire i Kvasca u potok Gorjak kod Savskog Marofa, nekotrolirano su se ispuštale otpadne industrijske vode. Ispust se nalazi četiri kilometra uzvodno od vodocrpilišta »Šibice« s kojeg se pitkom vodom opskrbljuje 120.000 stanovnika Zagrebačke i Zagorsko-krapinske županije. Mjerenja ukazuju na moguće stvaranje visokootporne superbakterije zbog odlaganja velike količine antibiotika. Kontaminirana voda završava u Savi.

9. RAFINERIJE INE

U Sisku Ina koristi visoko sumpornu rusku naftu i desetljećima se iz tamošnje rafinerije emitira prekomjerna, odnosno nedozvoljena količina sumporovodika u zrak. Slično je i na Urinju, iako se rješenjem Ministarstva zaštite okoliša iz 2004. godine Ini zabranjuje u tehnološkom procesu prerađivanje nafte sa sadržajem sumpora većim od jedan posto. Isto vrijedi i za rafineriju u Bosanskom Brodu, koja se nalazi u BiH, ali emitira zagađenje i na teritoriju Hrvatske. Upravo su Sisak i Urinj redovito na čelu naselja po postotku oboljelih od karcinoma u Hrvatskoj. Problem su i sve manja ulaganja u modernizaciju rafinerija od strane mađarskog MOL-a kao većinskog vlasnika Ine.