Kad cestari kuku-riknu

Malo tko se još sjeća da je upravu HAC-a formalno imenovao Zdenko Antešić, jer je tadašnji ministar Zlatko Komadina bio na bolovanju. Ne čini se više posebno važnim što je, svega mjesec dana poslije imenovanja uprave HAC-a, aktualni i jedini ozbiljni kandidat za župana Primorsko-goranske županije, dao ostavku na dužnost ministra pomorstva, prometa i infrastrukture iz zdravstvenih razloga. Valjda je nepristojno podsjećati i na stvarne razloge zbog kojih je Rijeka izgubila svoju kvotu u Vladi i prepustila Ministarstvo prometa jednom Zagorcu za kojeg dobar dio javnosti do jučer nije ni čuo. Iako je razlog očit i jednostavan. Zlatko Komadina nije bio dorastao funkciji ministra i problemima na koje je naišao. Stigao je tek u državnim tvrtkama ostaviti svoja kadrovska rješenja, jer je većinu Komadina formalno odabrao i imenovao uz pomoć kolega iz stranke i partnera u Vladi.

Paradoks svoje vrste je što uprava HAC-a naoko uopće nije bila toliko loše popunjena, barem ako je suditi po iskustvu i znanju, kojeg su ti ljudi stekli ili donijeli u Hrvatske autoceste. Svatko od četvorke imao je respektabilan životopis, određeni ugled i reference. Svejedno su trajali samo desetak mjeseci. Guštin, Bačurin, Dalsaso i Bajić jučer su smijenjeni, a da nitko zbog toga nema razloga žaliti, jer je zbog njihovih animoziteta i podmetanja izgubljeno barem šest mjeseci u postupku restrukturiranja državne tvrtke, koja spada među najzaduženije u Hrvatskoj sa 27 milijardi kuna obveza. Eventualno bi se ministru Hajdaš Dončiću moglo prigovoriti što ih nije i prije poskidao.

Obzirom da život i politika nisu dječji vrtić bilo bi naivno vjerovati kako se smijenjeni menadžeri nisu voljeli ili si nisu baš kliknuli, onako na prvu. Puklo je na samom početku, na neuspješnom imenovanju Zorana Klarića za direktora Sektora naplate cestarine, a nastavilo uzvratnim podmetanjem priče o napredovanju brata Dražena Guština. Nakon toga su stvari postajale još gorim i gadljivijim. Ako su jedni htjeli ovog čovjeka postaviti ili smijeniti, drugi su to opstruirali ili predlagali neke svoje ljude.

Menadžeri HAC-a posvađali su se kao hijene oko podjele plijena zaboravljajući pritom da nisu bogomdani niti savršeni u svom poslanju. Na sve to nadovezuju se poremećeni, gotovo tragikomični odnosi u pripremi restrukturiranja ARZ-a i HAC-a, gdje se umjesto rada na osjetljivom i kompleksnom poslu, ratovalo različitim prijedlozima i koncepcijama. Iako je prvi prijedlog restrukturiranja i plan rješavanja viška djelatnika u HAC-u prezentiran još u lipnju do dana današnjeg nitko od radnika u toj tvrtki ne zna po kojim uvjetima točno može otići iz firme, koliko će iznositi otpremnina i po kojim će se kriterijima računati, isplati li se prijevremena mirovina i postoji li opcija za bilo kakvu prekvalifikaciju. Poimence se ne zna tko je višak, niti je netko od odgovornih s tim ljudima direktno razgovarao, iako je za to bilo sasvim dovoljno vremena.

Na primjeru Hrvatskih autocesta izlazi na vidjelo sva silina partitokracije, koja je bila presudna pri kadroviranju u državnim tijelima i tvrtkama, jednako kao što je presudna pri kadroviranju u tijelima i tvrtkama lokalne uprave i samouprave. Kao što je kadrovirao HDZ nastavila je Kukuriku koalicija. Ova četvorica u HAC-u tek su privremeno »kukuriknula« i platila glavom.

Ne treba ih žaliti i zato što će sada imati neke privilegije, koje su nedostupne radnicima, običnim cestarima i blagajnicima. Smijenjeni menadžeri mogu ostati u HAC-u. Oni neće biti višak. Mogu dobiti i otpremninu ako odluče otići. Izvjesno će se njihove stranke ili zaštitnici u strankama pobrinuti da ne ostanu bez posla. Smatra se da problem nije ni loša percepcija javnosti, iako su ljudi u Hrvatskoj siromašni, bijesni i nezaposleni i ne treba ih potcjenjivati. Tim više što se epilog naslućuje.