Još malo ložaka za bijedne kukavce

RIJEKA - Ništa nije tako milo kao kad ga loži Miloloža. A kad u prikrajku zasvira prvi pijanist i ZAMP-ovac u Hrvata, događa se prava simfonija. Dok prvi ustrajno dokazuje da su radnici najveći krivci za probleme ove zemlje, drugi briljira ocjenom kako ljudi premalo rade, a previše kukaju. Zanimljiv je taj zajednički svjetonazor Ivana Milolože i Ive Josipovića.

U Miloložinim bespućima poduzetničke zbiljnosti neprestano se ponavljaju dvije ključne teze. Prva, da su prevelika radnička prava prepreka uspjehu poduzetnika i druga da ta prava treba smanjiti. Pa nam tako loži priču kako ćemo svi skupa bolje živjeti ako naše plaće budu manje, pauza za ručak ne bude plaćena, ako se u godišnji odmor ubroji subota i nedjelja i ako nam lakše budu dijelili otkaze. Ložaku našeg Milolože u pomoć priskače najbolje plaćeni komentator svega i svačega što se zbiva u Hrvatskoj. Promatrač se zove Ivo Josipović i blagoslovljen je dužnosti na kojoj ne mora brinuti o ničemu izuzev vlastitom rejtingu i mogućnosti uhljebljenja u miloj mu fotelji na još 5 godina. Zbog toga je valjda i pokušao demantirati samog sebe u izjavi o ljudima koji previše kukaju, a premalo rade.

Slušajući te vizionare valjda bi čovjek trebao razmisliti čega bi se mi, kao notorne štetočine i kukavci, mogli odreći da nam svima bude bolje. Njihova logika govori kako je država prirodno nedodirljiva, pa njoj ne bi bilo domoljubno ništa uzeti. Upravo suprotno, treba razmisliti možemo li dati više i zapitati se kako je našim saborskim zastupnicima kad u znoju lica svog, muku muče s tim silnim zakonskim prijedlozima, valjda najdosadnijim štivom što ga je ljudsko biće ikad stavilo na papir. A sve to za bijednih 15 tisućica kuna. Sigurno bi bolje radili kad bi imali 30 milja, možda bi nam milije naložili, tako da i nas ugrije taj ložak.

Josipoviću bi trebalo izgraditi dvore veće i od Banskih dvora kako njegovim mislima ne bi smetalo kukanje te tako dosadne i predvidljive svjetine. Istu bi lovu trebalo dati i ovima u Vladi. Možda i više, jer oni ipak prodaju malo gušću maglu. Nije lako sjediti na Markovom trgu, satima pokušavati ne izgledati glupo i na kraju dana dignuti ruku, glasati, a misliti na sasvim desete stvari. Trebalo bi im dati barem 40 milja. Nitko od nas, obične građanske stoke, da se zapita kako je gradonačelnicima, načelnicima i županima dok odlučuju hoće li zaposliti sina od Marka ili Pere, hoće li uzeti proviziju preko posrednika ili direktno, hoće li ići u širu ili manju koaliciju i koliko njihovoj, a koliko tuđoj stranci treba namjestiti poslova i radnih mjesta za odabrane. A to nije lako, jer je radnih mjesta sve manje, pa je sve teže njima trgovati.