Izgubljena generacija: Bježimo iz Hrvatske da bismo preživjeli
(Slobodna Dalmacija)
Tisuće mladih raspituju se o mogućnostima zapošljavanja u inozemstvu
* Pismo Splićanina Ante J. objavljeno na Vladinoj facebook stranici prije nekoliko dana, u kojem najavljuje svoj odlazak iz Hrvatske, ogorčen zbog neimaštine koja je prije svega uzrokovana time što pet mjeseci nije dobio plaću, odmah je postalo hit na internetu, a na stotine građana to je pismo počelo međusobno dijeliti.
No, još veću zainteresiranost na Facebooku polučila je stranica “Mladi, napustimo Hrvatsku”, koja je do zaključenja ovoga teksta skupila više od 15 tisuća lajkova, što potvrđuje kako mladi na tržištu rada, nažalost, postaju izgubljena generacija.
S komentarima su se na stranici javili brojni građani, te je krenula opširna razmjena podataka o uvjetima života u drugim zemljama i o načinima na koje se u inozemstvu dolazi do posla. Među komentarima, naravno, ima i onih koji se protive odlasku iz Hrvatske, na što osnivač stranice (koji želi ostati anoniman) poručuje kako se “varaju svi oni koji misle da mladi žele bježati od problema i ne vraćati se natrag u domovinu”, ističući kako je konačni cilj “promijeniti Hrvatsku nabolje”.
Snažne promjene
- Radi toga smo pokrenuli i ovu stranicu da zajedno dođemo do boljih rješenja, nego što nam nude oni koji nama vladaju. Još jednom ponavljamo - mladi moraju napustiti zemlju kako bi se mogli vratiti obogaćeni iskustvom i spoznajom, kontaktima i poznanstvima, prijateljstvima i novim vezama s ostatkom svijeta. Što veći broj mladih cirkulira, to će promjene biti snažnije - poručuje osnivač stranice.
U kraćem razgovoru za “Slobodnu” ističe kako nam je potrebna promjena svijesti, načina razmišljanja i stavova, te svega ostalog što nas sputava.
- A sputava nas toga puno. Jedino su mladi ljudi još neiskvareni, nude mogućnost za masovnu promjenu u našem društvu. Naziv ove grupe je možda radikalan, ali radikalne promjene su nam potrebne, kako bismo se promijenili. Ne očekujem, iskreno, ništa od političara, tajkuna, elita, ovi ili onih... Danas je došlo naše doba, mi ćemo donijeti promjene koje toliko iščekujemo, samo moramo biti spremni za njih - naglašava on.
Osnivač facebook stranice, kako nam je kazao, i sam je odlučio otići iz Hrvatske, smatrajući kako se mladim ljudima ovdje ne nudi ništa dobro osim modernog ropstva.
- Mlada sam osoba, završio sam ekonomski fakultet u Zagrebu. Izgubio sam novac na hrvatskim dionicama, kako je došla kriza. Nakon Zagreba sam odlučio otići u Beč, uz pomoć stipendije Zagrebačkog sveučilista. Prije toga sam doživio aferu “Index” na svojem fakultetu, koja je bila samo zrno prašine u pustinji nemorala, nepotizma i nakaradnog i izopačenog društva. Kad sam otišao u Beč, preporodio sam se. Osjećao sam se spojen sa svijetom. Sklopio sam prijateljstva s ljudima sa svih kontinenata i osjećao se sretnim. Moja odiseja me odvela u Njemačku na rad i daljnji studij - zaključuje osnivač stranice.
Donosimo i jednu od priča objavljenu na stranici “Mladi, napustimo Hrvatsku”:
- Prije godinu dana pobjegao sam zbog Vaše nesposobnosti (mislim na sve stranke) u inozemstvo i vidim da ima jako puno ljudi koji se odlučuju na ovaj potez. Ukratko o meni - završio sam prvostupanjsko obrazovanje (baccalaureus) informatike, a posla nigdje niti me je itko nakon završenog fakulteta htio primiti bez radnog iskustva. Imam 27 godina, radio sam svakakve poslove da preživim, ali samo ne ono što sam studirao i naravno da je jedan dan puklo kad sam i sam vidio kako u državi nikako naprijed nego samo gore i gore.
Od prvog dana u Njemačkoj mogu od svog rada plaćati stan 600 eura i živiti ugodan život, pa čak i ostaviti 500 eura sa strane svaki mjesec. Kada bi to mogao u Hrvatskoj? Možda kada bih bio ministar. Posao u struci u Njemačkoj sam našao za tri tjedna. Bez ikakvog radnog staža htjele su me zaposliti tri tvrtke, mogao sam birati. Šalju me na dodatna školovanja i usavršavanja - dodaje pisac.
32 tisuće ljudi napustilo je našu zemlju tijekom protekle tri godine, a većinom se radi o mladim ljudima.
Dora Žganjer (27), mlada šibenska novinarka, kojoj je, kako kaže, jedini cilj bio raditi i živjeti od svog rada, Hrvatsku je napustila pred ljeto nakon uzaludne potrage za poslom. Dobila je jednu od 300 jednogodišnjih dozvola za rad u dalekoj Kanadi, sve na osnovu Memoranduma o mobilnosti mladih koje su supotpisale dvije države. Stigavši na odredište nije ni pokušala tražiti posao u struci budući da je procijenila kako neće imati nikakvih izgleda u profesiji za koju se školovala, jer u Kanadi to nije deficitarno zanimanje. Do sada je promijenila desetak poslova i uspjela ponešto uštedjeti. Na svom blogu, uz ostalo, piše:- Postala sam glavni izvor informacija za sve potencijalne emigrante i mlade ljude nezadovoljne životom u Hrvatskoj. Na mailu i fejsu su me zasuli porukama i upitima vezanim za odlazak u Kanadu, jer su pročitali da sam izjavila da se ovdje uštedi 3000 dolara mjesečno, poslodavci te vuku za rukav na ulici, a papire za citizenship kupuješ ko novine na trafici... Ne trebam spominjati da ništa od tog nije točno, a zna se da je većini novinara u opisu posla da preuveličavaju stvari kako bi priča bolje prošla pa se sad osjećam odgovorna napisati kako stvarno stoje stvari.
Već sam pisala kako trenutno radim dva posla i povremeni catering. Minimalac za konobare u Ontariju je oko 10 dolara, što kad se oduzmu svi porezi i nameti, ispada nešto manje od 9 dolara na sat. Konobari žive od napojnica, koje nisu fiksne, ima mjesta di se stvarno da zaradit i do 300 dolara po smjeni, ali to su iznimke koje zapošljavaju isključivo profesionalce sa visokom razinom znanja o posluživanju, hrani, vinima i općenito manirama koje pravi konobar mora imati.
Za nas ostale smrtnike koji ne možemo istovremeno nositi više od dva tanjura, hranu gostu poslužujemo/iskrenemo preko glave, umisto s lijeve strane, a prosjek razbijenih čaša po smjeni je tek sad dostigao jednoznamenkastu brojku, zarada nije tako bajna. Ja tjedno u najboljem slučaju zaradim oko 500 dolara, što je za kanadske uvjete malo, čak i loše ako se uzme u obzir da sam ovdje došla isključivo raditi. Stanarina nam je trenutno 350 dolara, mjesečni subway prijevoz 120, račun za mobitel oko 50 dolara, a dnevno ne možeš, a da ne potrošiš bar 20, 30 $ i to bez ikakvih luksuza - izlazaka, shoppinga...”
Tako kaže Dora Žganjer koja je na jednom od prethodnih postova napisala da ipak ne može zamisliti život daleko od obitelji, dečka, prijatelja...
FOTO: PRIVATNI ALBUM
Neizvjesnost sutrašnjice muči i Bernardu Privšek, studenticu treće godine Pravnog fakulteta u Splitu. Iako još uživa u blagodati studentskog života, naravno da i te kako ozbiljno razmišlja – što nakon diplome?. Ostati ovdje ili, možda, krenuti “trbuhom za kruhom”?- Najviše od svega me zabrinjava stopa nezaposlenosti u Hrvatskoj. Kažu da je najveći postotak upravo pravnika i ekonomista. Ma, pazi, ne bojim se ja slagati ulje i brašno na police dućana, bojim se da neću imati baš nikakvog posla, jer ima i takvih slučajeva, da se ljudi po deset godina vuku po Zavodu za zapošljavanje - ozbiljno će Bernarda.
Pomalo planira “desetljetku”, a ona uključuje uspješan završetak studija, upisivanje nekakvih specijalizacija i doškolovanja, a neće je zaobići ni – pravosudni ispit.
- Naša je zemlja lijepa, turistički atraktivna, i baš to “turistički” je ključna riječ. Posla nema od studenog do ožujka, barem u priobalju, ni preko ljeta ga nije lako naći, mi studenti odrađujemo ta tri mjeseca za džeparac, a, nažalost, većinom se zna tko će imati posao na kojem mjestu, u kojoj suvenirnici, u kojem kafiću ili rođak zapošljava rođaka, što je, doduše, i normalno, tko će koga nego svoj svoga - kazuje nam Bernarda.
Prva joj je rodica otišla u SAD, na doškolovanje i na kraju odlučila tamo i ostati.
- Priča mi, tamo je sve drugačije nego kod nas, stil života i navike, hrana, ljudi, građevine... Na to ne znam kako bih se naviknula. Ne volim ni sada ići negdje gdje nemam pogled na more... Ma kad bih imala mogućnost imati makar svoju garsonijericu od 15 kvadrata u Splitu, to bi mi bilo ostvarenje najveće želje i teško bih se odlučila otisnuti dalje od Hrvatske - iskrena je studentica.
No, ne bude li posla, svjesna je da će se morati otisnuti u svijet.
- Nemam stan niti garanciju za posao, pa mi dođe na isto odakle ću krenuti od nule. Odavde ili negdje u svijetu. Kod nas se uopće ne vrednuju dodatne vještine pojedinaca, njihova kreativnost, hobiji... U životopisima zaposlenika država zemalja članica Europske unije više mjesta zauzimaju volontiranje, hobiji, tečajevi, umijeća. Mi smo državica koja je izvana sjajna, a iznutra ne znamo tko nam glavu nosi! - kazala nam je studentica Bernarda Privšek.
FOTO: PAUN PAUNOVIĆ / CROPIX