23.11.2012.

Intervju Branko Milanović: Srednja klasa je ugušena, a najbogatiji profitiraju

(Novi list)
Vodeći ekonomist Svjetske banke
U većini zemalja došlo je do porasta nejednakosti u posljednjih 25 godina. To je tako u Hrvatskoj i svim zemljama tranzicije, ali i u Švedskoj, Americi, Velikoj Britaniji, Kini… Prevladao je i etos koji drži da je bogatstvo uspjeh i da je dobro biti bogat

6300.branko milanovic

Vodeći ekonomist Svjetske banke dr. Branko Milanović ekspert je za pitanja siromaštva i nejednakosti. Diplomirao je i doktorirao ekonomiju u Beogradu; glavni je ekonomski analitičar Svjetske banke u Washingtonu; od 1996. do 2007. bio je gostujući profesor na Školi za napredne međunarodne studije Johns Hopkins Sveučilišta, a od 2007. radi kao profesor na School of Public Policy Sveučilišta Maryland. Kako je nedavno u Opatiji sudjelovao na konferenciji koja se bavila pravnim pitanjima bankrota država, intervju ipak započinjemo tom temom: što bankrot države zapravo znači za njene građane i institucije?

– Postoje brojni povijesni primjeri bankrota država, primjerice bankrot Ruskog carstva 1917., bankrot Austrougarske, noviji primjer je Argentina, potom Rusija 1998. godine, pa veliki broj afričkih zemalja koje su poslije dobile oprost duga. Poljska je de facto bankrotirala kada nije mogla otplaćivati dugove poslije uvođenja izvanrednog stanja 1981. To da država ne može otplaćivati svoje dugove nije dakle nešto jedinstveno. Ono što je međutim novo je da se sada s problemom insolventnosti suočavaju države koje su relativno razvijene i bogate, odnosno članice Europske unije.

 
Politička kriza
 
I na skupu je istaknuto da su bankrotom država nekad bavili samo ljevičarski ekonomisti, dok je sada o tome prisiljena misliti i sama Angela Merkel.
 
– Točno, to je nekad bio problem zemalja Trećeg svijeta, oprost čijih dugova je zagovaran od strane ljevičarskih ekonomista koji su smatrali da je to način da se te zemlje izvuku iz dužničkog obruča. Ironija je da je to sada postao problem matice, pa i Angela Merkel govori o tome. Ono što su desničarski ekonomisti ranije smatrali herezom, sada je odjednom postalo prihvatljivo.
 

S padom komunizma, kapitalizam se vratio svojim izvornim principima

Etički moment je sigurno prisutan, no čini se da kapitalizam ipak ima ugrađene ekonomske zakone koji s jedne strane gomilaju, a s druge uzimaju. Nešto poput sistemske greške koja vodi u krajnosti?

– Glavna odrednica kapitalističkog sustava uvijek je bio rad ili investiranje za profit. Moguće je da se nešto otelo kontroli i moguće da je period od Drugog svjetskog rata do raspada komunizma bio specifičan za kapitalizam. Došlo je prvo do Velike depresije koja je bila riješena kejnezijanskim mjerama ili New Dealom što je dovelo do smanjenja nejednakosti i jačanja srednje klase. Drugi svjetski rat je pak bio ključan za formiranje nacionalne kohezije pa je taj klasni moment postao manje potenciran. Nakon toga se razvio strah od komunističkih revolucija u zemljama zapadne Europe što je opet dovelo do ublažavanja negativnih tendencija kapitalizma. Moguće je i da su s revolucijom Reagana i Thatcher sva ta tri elementa otpala. Ta je revolucija naime išla direktno protiv kejnezijanizma i New Deala, a s druge strane je pad komunizma uništio jedinog ideološkog suparnika koji je postojao, pa se kapitalizam mogao vratiti nekim svojim izvornim principima koje mu je kejnezijanizam svojevremeno oteo – upravo kako bi spasio kapitalizam.

Jesu li si zemlje eurozone koje su sada u dužničkim problemima same krive ili je to pitanje šire odgovornosti Europe koja se ujedinila monetarno, ali ne i fiskalno i gospodarski?

– To je strašno teško pitanje. Dva su oprečna mišljenja. Prvo je da su se te zemlje ponašale na neprikladan način, iako ni tu ne treba stavljati znak jednakosti budući da porijeklo krize nije kod svih jednako. U Španjolskoj je to bila kriza bankarskog sustava, a u Grčkoj javnih financija. Drugo je mišljenje da je odgovornost podijeljena između sjevera i juga jer ako se radi o nekoj vrsti konfederacije, onda naravno da je trebalo imati i neku vrstu redistribucije dohotka među zemljama. Sadašnja redistribucija koja ide preko kohezijske politike i budžeta Europske komisije prilično je mala u odnosu na veličinu EU, tek oko 1 posto BDP-a.

Kako će se po vama rasplesti kriza u eurozoni, odnosno hoće li se rasplesti ili još više zapetljati?

– Umjereni sam pesimist jer kriza već veoma dugo traje; nitko nije očekivao da će ovoliko trajati, a bez nekog velikog pomaka, sa sve negativnijim političkim efektima u vidu nezadovoljstva građana i prosvjeda u Grčkoj, Španjolskoj, Italiji… Očito politička kriza nije riješena. Tehnokratske vlade pokazale su se nedovoljno sposobne za to pa je tako već izgubljena tehnokratska vlada u Grčkoj, a i u Italiji je Monti pri kraju mandata. Tehnokracija sama bez demokratske podrške očito ne daje rezultata i mislim da je otpočetka bilo pogrešno u to vjerovati. Riječ je o velikim ekonomskim krizama koje vode do snažnih političkih previranja koja tehnokrati ne mogu riješiti ako nemaju političku podršku. Nije to samo stvar toga da netko napravi neki lijepi plan, nego moraju postojati partije, znači narod, koji stoji iza tog plana.

Goleme pozajmice
 
Rješenje krize znači ipak ide odozdo prema gore a ne obratno?
 
– Mislim da rješenje krize ide upravo kroz političke mehanizme, i nadajmo se da će demokracija biti dovoljno snažna da te političke mehanizme uobliči i krene prema rješenju.
 

Neoliberalizam se iscrpio, a nema ideje kamo dalje

Ima li sada prostora za neku novu revoluciju? Je li došlo vrijeme da se kotač počne vrtjeti unatrag u smislu povratka socijalne države?

– Ja mislim da se već počeo vrtjeti unatrag jer očigledno neoliberalna politika plus financijska liberalizacija nisu funkcionirale kako treba. Primjerice, za vrijeme azijske krize 1998. Malezija je uvela kontrolu kretanja kapitala. To je tada bilo napadano kao hereza, a sada se smatra da je upravo liberalizacija bila jedan od uzročnika krize. Nalazimo se, može se reći, u svojevrsnom ideološkom interregnumu jer je jasno da se neoliberalizam iscrpio, ali nema ni neke nove ideje kamo krenuti i kako stvari mijenjati. Ideje ljevice su također propale ili su u krizi, pa ni tu prostor nije definiran. S druge strane, sve ove neoliberalne mjere za izlazak iz krize provode se po inerciji. Nitko zapravo ne vjeruje da će privatizacija riješiti problem nezaposlenosti ili da će deregulacija omogućiti rast. U to više nitko ne vjeruje.

Što bankrot države, kada drugog izlaza više nema, konkretno nosi građanima? Ima primjera koji pokazuju da to ipak nije kraj, već može biti i novi početak?

– Bankrot znači da država u jednom trenutku više ne može otplaćivati svoje dugove. Bolje je naravno da do bankrota ni ne dođe, no kada je neizbježan, posljedice mogu biti i negativne i pozitivne. Argentina je primjerice 2003. proglasila bankrot, u kratkom roku bila je u potpunosti izopćena iz financijskih tržišta, dvije do tri godine joj nije bio dostupan kapital ni MMF-a ni banaka, ali je nakon te oštre i kratke krize bila vraćena u međunarodni financijski sistem. Prethodni kreditori nisu svoj novac dobili odmah, nego kasnije, i to djelomično. Argentina je pritom igrala na kartu da oni koji imaju kapital, a to su kreditori, ne žele samo sjediti na tim novcima, jer onda nemaju nikakav povrat, već je njihov interes da ulažu. Izgleda da joj se takvo razmišljanje isplatilo. Prije bankrota imala je fiksiran tečaj prema dolaru jedan prema jedan i ogromne pozajmice koje su se po tom tečaju relativno lako vraćale, ali taj je tečaj bio neodrživ. Paritet je čak bio i ustavno zagarantiran pa su ga ustavno morali i promijeniti. Devalvirali su dakle valutu, inozemnim kreditorima rekli da ne mogu otplaćivati dugove i bankrotirali. Bila je to veoma oštra, ali relativno kratka kriza. Ako je usporedimo s Grčkom, u Grčkoj recesija traje već četiri godine, a ukupan pad je 15 do 18 posto BDP-a, dok se argentinski pad odvijao u godinu dana, ali poslije toga ponovno su počeli snažno rasti. Devalvacija im je pomogla, došlo je do veće potražnje sirovina, ušli su u period prosperiteta te deset godina rasli gotovo po kineskim stopama. Sada ta zemlja međutim ulazi u novu krizu.

Problem globalizacije

Jesu li za Europu rješenje Merkeličini rezovi ili Hollandeov rast, ili pak postoji neki srednji put između neoliberalne politike štednje i kejnezijanske socijalne države?

– Kejnezijanska država sada je, kao što smatra Krugman, možda primjenjiva na Ameriku, ali je pitanje je li i na Europu. Amerika je još uvijek u stanju pozajmljivati velike količine novca skoro po nultim kamatnim stopama, što Europa nije. Zemlja poput primjerice Španjolske ne može voditi ekspanzivnu politiku jer čim bi u to krenula, tržišta bi je sankcioniralo kroz rast kamata. Možda je »nepravedno« to što tržišta kapitala rade, ali ona imaju kapital i protiv njih ne možete previše da učinite. Svi sada napadaju Grčku zbog lošeg prikupljanja poreza, trinaeste, četrnaeste plaće, ogromnog državnog sektora. To je sve vjerojatno točno, ali je i pretjerano, jer primjerice Njemačka ima najdulje odmore i broj sati rada 30 posto niži nego u Grčkoj. No, mnogo je produktivnija i bogatija, ima više kapitala. Grčka kriza nije dakle rezultat toga što Grci ne rade dovoljno. Razlozi su druge prirode: golema administracija, nesposobnost prikupljanja poreza, korupcija itd. Socijalna država u Europi je pak »napadnuta« od strane dvaju faktora: prvi je kriza i s njom vezana politika štednje, a drugi globalizacija, i taj drugi »napad«, koji dolazi preko Kine, Indije, Južne Afrike i drugih zemalja koje radnom snagom ulaze na tržišta na kojima je Europa imala prednost, daleko je opasniji. Europa se naprosto nije dovoljno brzo prilagodila globalizaciji i mislim da je to njen glavni problem.

Opći je dojam da je većina ljudi sve siromašnija, da srednji sloj nestaje, a da se jedan posto populacije bogati na grbači svih nas.

– Točno je da je u većini zemalja došlo do porasta nejednakosti u posljednjih 25 godina. To je tako u Hrvatskoj i svim zemljama tranzicije, ali i u Švedskoj, Nizozemskoj, Americi, Velikoj Britaniji, Kini, Indiji… Najbogatiji su najviše profitirali, a srednja klasa stagnirala, i tu se onda stvorio taj veliki jaz između jedan do pet posto onih koji su na vrhu i srednje klase. Dok je primjerice prosječna plaća u Americi stagnirala više od 20 godina, oni na vrhu sada imaju dohodak tri puta veći nego 1970-ih. Slično je u Kini i zemljama tranzicije. Recimo da donja klasa još uvijek uspijeva nekako jedva da preživi, srednja klasa je ugušena padom dohotka ili njegovom stagnacijom, a sam vrh je postao bogatiji. I percepcija povećanja nejednakosti danas je mnogo veća nego prije dvadeset godina jer je globalizacija djelomično učinila da smo upućeniji kako žive bogati. Došlo je k tome i do promjene u etičkom stavu pa se sada smatra da je dobro pokazati da si bogat, to se smatra uspjehom. U socijalizmu se bogatstvo nije pokazivalo, bilo je nekako »tajno«, dok se ranije i u kapitalizmu smatralo da je to stvar lošeg ukusa. No, onda je prevladao etos koji drži da je bogatstvo jednako uspjehu i da je dobro biti bogat.
 
 
Izvor: Novi list
Autor: Aneli Dragojević Mijatović
Foto: Marin ANIČIĆ
Objavljeno: 22. 11. 2012.