Ima li Hrvatska samosvjesnu nacionalnu elitu? Nema!

Dvadesetak godina nakon stvaranja slobodne, neovisne i demokratske Republike Hrvatske u strukturi hrvatskog nacionalnog korpusa postavlja se pitanje postoji li unutar njega organizirana nacionalna elita koja brine o ustrojstvu, stabilnosti, i razvitku države na koju je hrvatski narod čekao od 1102. godine.

Sve države zapadnog politkulturološkog kruga s dugom demokratskom tradicijom temelje svoj napredak upravo na djelovanju nacionalnih elita koje su se u nekim državama izgrađivale desetljećima i stoljećima. One danas institucionalno i izvaninstitucionalno predstavljaju kamene temeljce svojih država, bez obzira kako se vodila i mijenjala dnevna politika. Važnost nacionalnih elita porasla je u posljednjim desetljećima u Europi nastankom Europske unije kao naddržave s ciljem suzbijanja nacionalnih interesa pojedinih država. To se u Europi najbolje očituje u odnosima između Europske unije i Ujedinjenog kraljevstva, ali se potenciralo i u drugim državama članicama, posebice u posljednjih nekoliko godina eskaliranjem financijske krize koja potresa južne države Europske unije.

Nacionalne elite u pojedinim državama nisu jedinstveno organizirane, jer predstavljaju ukupni zbir djelovanja elitnih nacionalnih institucija, kao što su akademije, sveučilišta, znanstvene, kulturne i strukovne udruge, trustovi mozgova, medijske grupacije, vjerske zajednice, i sve ostale institucionalne skupine koje sudjeluju u kreiranju nacionalne samosvijesti i politike. Na prostoru bivše Jugoslavije najsamosvjesniju nacionalnu elitu ima Srbija, što se dokazalo u raspadu komunističke federacije kad je njihova elita, okupljena oko Srpske akademije nauka i umjetnosti, Pravoslavne crkve i Francuske 7, odnosno Društva književnika lansirala Memorandum SANU kao idejnu podlogu za stvaranje Velike Srbije. Nacionalnu elitu imali su uoči raspada Jugoslavije i Slovenci čak i s pojedinim visokim komunističkim dužnosnicima.

Stožerne institucije nisu učinile ništa ili vrlo malo u afirmaciji nacionalne elite

Pri raspadu Jugoslavije Hrvati su imali tek partijsku uvjetno rečeno jugohrvatsku elitu, što je automatski značilo da samosvojna hrvatska nacionalna elita nije ni mogla postojati, budući da njezino organizirano postojanje jednostavno nije bilo moguće. Jedan takav pokušaj u tzv. „Hrvatskom proljeću“ početkom 70-tih godina brzo je ugušen, čime je samo nastavljen niz čistki koje su se nad hrvatskom nacionalnom elitom provodile još od Austro - Ugarske, preko monarhističke Jugoslavije, Pavelićeve NDH-a, i onda rigorozno u četiri i po desetljeća komunističkog režima. Zato je hrvatski narod raspad Jugoslavije dočekao relativno nespreman i samo zahvaljujući nesalomljivoj težnji naroda u domovini i iseljeništvu da se u ključnom trenutku raspada svjetskog komunističkog pokreta izbore za vlastitu državu stvorena je Republika Hrvatska. Često se u stvaranju moderne i demokratske hrvatske države prenaglašava uloga predsjednika Tuđmana koji je ipak bio konvertit od rigoroznog partizanskog jugoslavenskog generala do gorljivog hrvatskog nacionalista. I sama ta činjenica ukazuje da na čelu pokreta za stvaranje hrvatske države nije bio netko koga bi se moglo smatrati pandanom u Srbiji vodećeg srpskog pisca i akademika Dobrice Ćosića, nego Hrvat koji je postao nacionalno svjestan tek po povratku iz Beograda.

Hrvatska je dakle ušla u stvaranje nacionalne države bez samosvojne nacionalne elite. I bez te elite nepokoreni duh naroda u Domovinskom ratu kojega je bolje zvati Hrvatsko-srpski rat jer je to bio klasični primjer rata za teritorij izborio se za svoju državu. Pa čak i sam nametnuti naziv Domovinski rat po svojem nazivu više građanski nego obrambeni proizašao je iz kruga jugohrvatske, a ne samosvojne nacionalne elite, jer ga nije lansirao predsjednik Tuđman, ili Hrvatski sabor, nego dvojica novinara takve orijentacije, Marko Grčić i Denis Kuljiš. Način na koji se ušlo u privatizaciju s navodnih 200 Tuđmanovih bogataških obitelji nije mogao garantirati da će Hrvatska u ovih dvadesetak godina stvoriti samosvojnu nacionalnu elitu, jer to jednostavno nisu dopuštale metode divljeg kapitalizma. Ako se pogleda struktura i djelovanje stožernih hrvatskih institucija, onda je lako doći do zaključka da one u ovih dvadesetak godina nisu učinile ništa ili vrlo malo u afirmaciji nacionalne elite koja odgovara potrebama države u nastajanju po uzoru na europske države s dugotrajnim demokratskim uređenjem.

Nije točno da Hrvatska ne raspolaže ljudskim i intelektualnim potencijalom

Kao standardne stožerne institucije nacionalne elite u Hrvatskoj smatraju se Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Matica hrvatska, Katolička crkva i u manjoj mjeri neke znanstvene, kulturne i strukovne udruge, kao što je npr. Društvo hrvatskih književnika i razni instituti. Štoviše jedan dio članova DHK-a pretežito jugohrvatske orijentacije odvojio se i formirao vlastito društvo pisaca. Kad se promotri djelovanje tih institucija kroz dvadesetak godina hrvatske državnosti i samostalnosti onda je rezultat porazan. HAZU sa svojim brojnim akademicima jedva da se čuo u kreiranju nacionalnih interesa. Osim rijetkih akademika koji djeluju na javnoj sceni HAZU kao institucija s ugledom uglavnom šuti i niti slučajno se ne može usporediti s djelovanjem SANU-a koji je štoviše dvadesetak godina nakon što je Srbija izgubila četiri rata izašao s novim Memorandumom2. Kao što je tadašnji JAZU u famoznoj „Hrvatskoj šutnji“ prešutio pojavu prvog Memoranduma SANU, tako u promijenjenim uvjetima i s novim imenom HAZU nastavlja spavati zimski san. Matica hrvatska se također ne može usporediti s onom Maticom hrvatskom koja je početkom sedamdesetih stala na čelo nacionalnog pokreta koji čak nije tražio hrvatsku državnost, nego samo pravednije odnose u federaciji. Katolička crkva, odnosno kolokvijalno Kaptol koji je u doba komunističke Jugoslavije podgrijavao nacionalne osjećaje iako u strogim vjerskim okvirima i koji je pružao narodu duhovnu i moralnu potporu u Domovinskom ratu nakon poznate izreke o „grijehu struktura“ utihnuo je u svojoj zadaći moralnog arbitra u hrvatskom društvu, jer je zatvarao oči pod posvemašnjom korupcijom posebice za vladavine Ive Sanadera. Naravno ne može se govoriti o ozbiljnoj i odgovornoj strukturi sveučilišne zajednice kao dijela samosvjesne nacionalne elite s profesorima koji prodavaju ispite studentima, ili se bave intelektualnim kriminalom kakav je bio slučaj s dekanom Ekonomskog fakulteta u Zagrebu. Hrvatska ni dvadesetak godine od svoje državnosti nema ni jedan think tank, a jedan takav pokušaj prije nekoliko godina grofa Nikole Frankopana da se osnuje Hrvatski institut za strateška istraživanja (HISI) nije dozvolila Sanaderova birokracija. O nekakvoj medijskoj nacionalnoj eliti izlišno je i govoriti, budući da su vodeće komercijalne kuće u rukama stranih vlasnika, a javna televizija pod strogom kontrolom stranke na vlasti, zbog čega se zakon o HRT-u dosad mijenjao čak 12 puta. Cehovska udruga Hrvatsko novinarsko društvo po svojem statutu još živi u samoupravnoj Jugoslaviji, jer se čelništvo udruge još uvijek bira po delegatskom modelu društveno političkih radnika, a njezin predsjednik u slučaju optužbe Haaškog tribunala protiv trojice novinara staje na stranu tribunala, a ne u obranu novinara.