Dva lica pravosuđa
(Novi list)
KOLUMNA 'Ladovina Ladislava Tomičića
Problem nastaje kad na optuženičku stolicu sjednu bogati i moćni. Koja reforma će učiniti da i za njih vrijede ista pravila kao za novinarku Babić, kao za sve prosječne građane
Cijeli život nam proteče u reformama, a kraljica među njima mogla bi biti reforma pravosuđa. Zašto baš pravosuđa? Zato što su rezultati reforme tamo spektakularni i fascinantni.
Uzmimo za primjer suđenje Dejanu Maćešiću, jednom od suvlasnika tvrtke One2Play. Ovaj perspektivni poduzetnik sedmog srpnja prošle godine pijan je projurio kroz crveno svjetlo na semaforu pa na raskrižju ubio 23-godišnjeg Sinišu Smiljanića koji se vozio na skuteru. U krvi je Maćešić imao 1,89 promila alkohola. U završnoj riječi tužitelj je tražio pet godina zatvora i napomenuo da je minimalna zakonom propisana kazna - tri godine zatvora. Sutkinja Općinskog kaznenog suda u Zagrebu Renata Pražetina Kaleb osudila je Maćešića na dvije godine. Dvije godine za život 23-ogodišnjaka!
U obrazloženju je sutkinja kao olakotnu okolnost navela "iskreno priznanje optuženika, koje dosljedno iznosi u svim fazama postupka". Međutim, Maćešić je krivnju priznao tek tri mjeseca nakon nesreće. Treba li napominjati da je obitelj nesretnog mladića ovom presudom zgrožena?
Ovakvih slučajeva hrvatski građani u posljednjih dvadeset godina nagledali su se dovoljno da izgube ostatke povjerenja u hrvatsko pravosuđe. O pravosuđu se udomaćio dojam da zakoni ne vrijede za sve jednako. Za bogate i moćne vrijede jedna, a za siromašne druga pravila igre.
Drugu stranu medalje hrvatskog pravosuđa, valjda onu reformiranu, predstavlja slučaj privođenja novinarke Jasne Babić. Ona se 16 puta nije odazvala sudskom pozivu u predmetu koji je protiv nje vođen na Općinskom kaznenom sudu u Zagrebu i zbog toga je pritvorena u Remetinec. Obzirom da je riječ o novinarki koja iza sebe ima vrlo zapažen novinarski rad, medijima se učinilo da je u pitanju vijest koju valja objaviti. Svi su je objavili. Hrvatskom novinarskom društvu učinilo se da valja iskazati cehovsku solidarnost i tražiti da se Jasnu Babić pusti na slobodu.
To su i učinili. Stigla je novinarki podrška i od PEN centra Hrvatska, od Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OSCE), od Makedonskog novinarskog društva, od brojnih kolega... Mnogima se učinilo da država na Jasni Babić trenira strogoću pa su to javno i kazali. Na ovom mjestu valja reći: Smatramo da je Jasna to i zaslužila. Pritom mislimo i na podršku kolega i na kaznu pritvora. Bila je nemarna i nije provjeravala poštu, a to novinara, kao i bilo kojeg drugog (na sudu tuženog) građanina, može dovesti u pritvor. Puštena je redovnom procedurom, nakon što je obaviještena o novoj sudskoj raspravi i nakon što je vanraspravno vijeće Općinskog kaznenog suda usvojilo zahtjev njezine odvjetnice da novinarka ročište dočeka na slobodi. Eto, to je njezin krimen, njezina kazna i nikakvog spora oko toga nema. Nije ubila, nije ukrala, nije otela, a nije se, bogami, odazvala niti na sudske pozive. Zato je dospjela u pritvor i redovnim putem iz pritvora je puštena.
Nema nikakve razlike između Jasne Babić i bilo kojeg siromašnog ili prosječno imućnog građanina, što je odgovor na pitanje koje učestalo možemo čuti povodom njezinog pritvaranja. Razliku je učinilo samo ono malo cehovske solidarnosti što se očitovala u reakcijama novinarskih i spisateljskih udruženja na njezino privođenje. Neke od tih reakcija možda su sročene nespretno, ali o tome neka razmišlja onaj tko ih je sricao. Usput rečeno, duboko vjerujemo da je cehovska solidarnost i podrška kolegici za svaku pohvalu.