Dragomir Sundać: Rješenja se ne nalaze na ulicama, već u spoznaji uzroka sadašnjega stanja

Europa je u krizi, inzistira se na štednji koju pojedine članice teško podnose, a zapravo je ključno pitanje kako potaknuti rast. Prof. dr. Dragomir Sundać s Ekonomskog fakulteta u Rijeci pisao je prije više od deset godina o scenariju za slom zemalja u tranziciji, pri čemu je glavna teza da će se politika eksploatacije tranzicijskih tržišta prije ili kasnije o glavu obiti i razvijenom zapadu. Danas su tranzicijske zemlje prezadužene i iscrpljenih tržišta, te rast više ne mogu temeljiti na potrošnji, čime više ne mogu biti ni izdašna tržišta za razvijene ekonomije zapada, pa čak ni za njihov bankarski sektor. Treba li i u tome dakle tražiti razloge za krizu europske ekonomije?

– Da, davno sam započeo s opsežnim istraživanjem na tu temu. Rezultati tog istraživanja objavljeni su prije točno 11 godina u knjizi »Scenarij za ekonomski slom zemaljama u tranziciji«, knjizi koju sam napisao s kolegicom Natalijom Nikolovskom s Ekonomskog fakulteta u Skoplju. Kolegica i ja smo kao autori tada dali jedno rano upozorenje, sve u želji da se izbjegne negativan mogući aspekt scenarija. Međutim, očito nismo u tome uspjeli, jer smo upali u mnogobrojne zamke koje se u knjizi navode kao moguće i prijeteće opasnosti za tranzicijske ekonomije. Tako smo prema tom scenariju sada u aktivnom drugom činu s početnim naznakama trećeg čina scenarija. Naime, prvi čin scenarija kaže da je globalizacija, pa u vezi s njom i tranzicija, vođena samo idejom kapitala i profita ustvari antiglobalizacija i antitranzicija. To počinje od toga što je za opstanak svih nacionalnih ekonomija potrebna međunarodna razmjena. U počecima globalizacije, a kod nas i tranzicije u 90-im godinama dvadesetog stoljeća, ona je prvenstveno krenula u pravcu da su razvijene zemlje i zemlje tranzicije, kao što je Hrvatska, daleko više izvozile nego što su od nas uvozile. Međunarodne institucije takvu su gospodarsku politiku snažno podupirale kreditima. Tako su tranzicijske zemlje, kao što je Hrvatska, pretvorene u velike trgovačke centre razvijenih zemalja. Umjesto da kada su kod nas htjeli već prodavati svoju robu, da su tu robu i proizvodili kod nas, razvijene zemlje su tu robu proizvodile u zemljama jeftine radne snage (Kina), a mi smo bili samo trgovački centri i vjerovnici njihovih kredita. Tako smo ostali bez proizvodnje i razvoja, ali s velikom trgovačkim centrima. Kao da netko nije znao, ili nije htio znati, da zemlje u tranziciji i njihovo polusiromašno stanovništvo mora biti u sposobnosti nešto proizvesti i prodati razvijenim zemljama da bi opstala međunarodna razmjena. Same tranzicijske zemlje da bi opstale u međunarodnoj razmjeni, a nemaju roba koje bi mogli izvoziti, moraju umjesto izvoza roba i usluga početi prodavati svoje resurse. Jasno najprije se prodaje ono najbolje, jer kupci upravo žele to: banke, telekomunikacije, posebna zemljišta... I to se i dogodilo. Međutim, prodaja prirodnih resursa je ograničena. I tu sada nastupa drugi čin scenarija.

Kao bumerang

U čemu se on sastoji?
– Zaposlenost u zemljama tranzicije, zbog svega što se dogodilo u prvom činu, počinje težiti ka nuli. One tranzicijske zemlje koje su i bile donekle industrijalizirane, deindustrijalizirale su se, jer je sve uvozno, zahvaljujući nametnutom deviznom tečaju, daleko jeftinije te nije postojala ekonomska opravdanost za proizvodnju. Ali tu nije i kraj.
Svjetski ekonomski procesi sve to pogoršavaju. Naime, glavni ekonomski resurs u suvremenoj ekonomiji je znanje, a zemlje u tranziciji nemaju dovoljno znanja, ne mogu ga kupiti jer su siromašne, i skromno ga proizvode opet zato jer su siromašne. Zato u zemljama tranzicije zaposlenost teži ka nuli, a s njom i proizvodnja, bogatstvo, standard...

Postavlja se pitanje što nam je činiti?

– Odgovor bi mogao biti da ako zemlje u tranziciji, a ovdje prvenstveno mislim na Hrvatsku, ne učine bitan strukturni odmak od sadašnjeg vladajućeg gospodarskog modela svi važniji ekonomski parametri u narednih 10 do 15 godina težit će ka nuli. Drugim riječima, živjet ćemo u otplati dugova uz niske stope rasta. Uz to, veliko je pitanje koliko je zadužena zemlja ravnopravni sudionik u međunarodnim integracijama, institucijama, pa i svjetskim demokratskim procesima. Međutim, rekao bih i to da smo kolega Rupnik i ja pokazali modelski da rješenja za sve ove probleme postoje, te se nismo u knjizi samo zadržali na konstataciji stanja, nego smo i predložili čitav niz mogućih rješenja za probleme o kojima govorim.

Europa paradigmu bolnih rezova u političkom i socijalnom smislu sve teže provodi. Narod se buni, povjerenje u takvu politiku sve je manje. Čini se da je opreka između rada i kapitala sve snažnija?

– Ljudi su opravdano bijesni i izašli su na ulice tražeći od svojih vlada rješenja, jer su nezadovoljni postojećom ekonomskom situacijom koja se pokazuje da će biti još gora. Ali, rješenja se ne nalaze na ulicama, mada se osobno na nekom nivou solidariziram s tim ljudima. Rješenja leže u spoznaji dvaju temeljnih uzroka sadašnjega stanja.

Prvo, vlade nacionalnih ekonomija trošile su više nego što su njihova gospodarstva stvarala. Zašto? Pa zato da vladajuće političke elite ne bi izgubile vlast u tim zemljama, kao i što su znali da ljude treba »zavoditi« da se dobro živi s njihovim politikama. To je bio način kako se putem kredita, zaduživanja, dobivaju izbori i ljudi su jasno vjerovali u lagodan život. Sada je to sve razotkriveno u golemim dugovima pojedinih zemalja. I drugo, nacionalne ekonomije pomalo su izgubile na svom značaju, jer je nastao korporacijski kapitalizam.

Naime, prihodi mnogih kompanija danas su višestruko veći od bruto domaćih proizvoda pojedinih nacionalnih ekonomija. A tko ima ekonomsku moć ima i socijalnu, političku, i svaku drugu moć.
Sada se zapravo postavlja pitanje: da li su istinski gospodari svijeta korporacije, a politička elita samo dobri glumci koji igraju uloge koje su im dodijelile korporacije? A kada politička elita to dobro ne igra, uvode se u igru »profesionalci« tj. tehnokratske vlade, poput primjerice Italije.

Pored svega, sada smo u još jednoj čudnijoj situaciji: dok su građani birali svoje političke elite, pa i smjenjivali ih, pitam vas, tko je birao uprave kompanija? Vi danas ne znate ni tko su vlasnici kompanija, ni tko su upravljači kompanija, a oni imaju golemu moć i upravljaju našim životima u svakom pogledu.

Treba reći istinu

Hrvatska se ne uspijeva odlijepiti od recesijskog dna. Strukturno se desetljećima nismo previše pomakli, stara je industrija devastirana, a nova nije izgrađena. No, zato smo nagomilali dugove
– Strukturne gospodarske promjene koje su potrebne zemljama EU, pa i Hrvatskoj, dešavaju se presporo, jer se političke elite boje ljutitih građana i ne žele pred građane izaći s činjenicama i otvoreno im reći loše vijesti. Naime, loše vijesti bi mogle dovesti do smjene političkih elita, a i tražile bi se promjene koje građani ne bi dobro prihvatili. Naime, nema promjena u kojima se neće nešto izgubiti, a nitko nije danas spreman gubiti. Naizgled je to neriješivo, ali nije tako. Ja sam mišljenja da ljudima treba reći istinu, ma koliko ona bila teška. Prevažno je da se moramo suočiti sa svim promašajima koje smo radili posljednjih godina.

Trošili smo godinama 8 posto više nego što smo stvarali. Zaduživali smo se i radili dug na dug. Prosječna stopa rasta, uz sve oscilacije, u dugom periodu, iznosila je oko 0,3 posto, mjereno kupovnom moći. Imali smo hajdučku privatizaciju. Deindustrijalizirali smo se. Naša proizvodnja u većini je postala nekonkurentna. U vezi s tim nastala je golema nezaposlenost. Zapustili smo mlade i obrazovane, i ostavili ih na vjetrometini korporacija koje su iz njih samo htjele izvući novac. Nismo stvorili mentalitet rad i znanja, itd. Ali, sada je važno kako dalje. A, to onda znači sljedeće: dokle god nismo sposobni raščistiti s prošlošću, ma kakva ona bila, ne možemo ići dalje. Ako ne znamo u čemu smo griješili, i nismo svjesni toga, ne možemo ništa ni ispraviti.

Kako dakle vidite izlaz iz sadašnje gospodarske i socijalne krize?

– Glavni cilj tranzicije bio je, ako ništa barem deklarativno, da ljudi žive bolje: ekonomski i socijalno. Međutim, to se nije ostvarilo. Takav zaključak mora biti polazna točka za sva nova događanja. Zato na nivou cijelog društva mora najprije postojati konsenzus o takvom zaključku, kao i to da smo spremni mijenjati stvari i pristupati im na novi način. Ponašanje koje nas je uvelo u krizu, jasno, ne može nas izvesti. Drugim riječima kada budemo imali snage da se otvoreno suočimo sa svim onim što nam se događalo posljednjih 20 godina, tada ćemo imati spoznaju kako ići dalje.

Autoriteti će pasti

Moramo već sada biti svjesni da će mnogi sadašnji pa i dosadašnji autoriteti pasti, i da će mnoge stvari morati biti objašnjene na posve drugačiji način. Tada će to biti trenutak u kojem smo dodirnuli dno, i da u gospodarskom, pa i socijalnom smislu, krenemo ka boljem.

Sada, budimo toga svjesni, to još nije tako, i u Hrvatskoj postoji nepodnošljiva tišina i lakoća doživljavanja svih ekonomskih i socijalnih poteškoća. Pogledajte samo kako u svijetu rastu prosvjedi protiv dominacije kapitala i modela u kome bi glavni teret trebali snositi građani ulazeći u generacijske dugove. Val protesta širi se Europom i tisuće ljudi je na ulicama. Kod nas se na prosvjede okupi pedesetak ljudi, to završi s par prigodnih govora, ljudi malo brundaju i sve ide po starom.