Čudesni svijet bahatluka

Hrvatska politika je toliko bijedna da nije vrijedna ozbiljne analize i komentiranja. To je jedna odurna i odbojna djelatnost u kojoj egzistira goli interes, malo stranački, malo osobni, malo privatni, pa malo obiteljski, pa onda opet u krug sve dok ne dođu novi izbori na kojem će PR agencije osmisliti najbolji način da biračima ponovo prodaju praznu priču o borbi i planovima za opće dobro i interese građana. To je jedan čudesni svijet u kojem je bahatost osnovna premisa eventualnog uspjeha, a grabež za plaćama, sinekurama, povlaštenim poslovima i moći najbolje gorivo kojim se ispunjavaju ambicije i zadovoljavaju beskrajne taštine političara.

Odakle krenuti? Od teze da je Čačić nezamjenljiv, iako ni on sam ne zna što je dobrog napravio u ovih šest mjeseci ministriranja i prvog potpredsjednikovanja. Ili od Vedrana Devčića, koji se školovao u tvrki svoje mame za direktorsko mjesto u Luci i vlastiti izbor objasnio javnosti tvrdnjom da je svako imenovanje uvijek političko, da je SDP dobio izbore, pa ima i puno pravo birati najbolje kadrove, a on od sebe boljeg ionako ne vidi. Pritom kao šlag na torti neukusa i bahatosti dolazi Devčićeva tvrdnja kako nova Uprava Luke nije stranačka, jer nitko od novoizabrane trojke nije član niti jedne stranke. Samo je Devčić suprug saborske zastupnice SDP-a, ali njemu to nije važno, nema tu ni zrnca stida.

Kako zaboraviti ljigavo svjedočenje, bolje reći pranje Ivana Jarnjaka, koji na sudu otvoreno priča da je znao za Sanaderove i Barišićeve crne torbe s novcem, za plaćanje pjevača, za kupovanje medija, da bi cijelo svoje svjedočenje završio odgovarajući što je kao glavni tajnik HDZ-a učinio da to spriječi. Rekao je ministru financija Šukeru da se "tam na carini nekakvi penezi broje", ali svemu unatoč nije zaslužio i sam biti optužen i sjediti kraj Sanadera umjesto na klupi za svjedoke.

Kako preskočiti premijera Milanovića, koji glumata najveću poštenjačinu u politici dok je istovremeno u državnim tvrtkama nemoguće dobiti visoko mjesto bez članske iskaznice SDP-a, HNS-a ili nekog drugog Milanovićevog partnera. Povrh svega slijedi bezočno podjebavanje elementarne inteligencije i osjećaja za poštenje i pravdu stanovnika Hrvatske od strane Radimira Čačića, koji vlastite ostavke nudi kao da je riječ o potrazi za Božjom česticom. Trebala je biti u lipnju, pa je prolongirana malo do rujna, pa je sada opet došla do ožujka iduće godine, tako da jei najvećim naivcima jasno da će prije znanstvenici objasniti nastanak svemira nego što će Čačić dati ostavku. Istovremeno se najveći teoretičar etike i morala u politici, a to je upravo premijer Zoran Milanović, zapetljao u šumi vlastitih nazora do te mjere da ga više nitko ozbiljno ne bi trebao uzimati u obzir. Jer, premijer jučer objašnjava kako je strašan bio propust Mirele Holy, koja se usudila priupitati kolegu u HŽ-u za budućnost jedne njegove radnice, dok je istovremeno nevažna Čačićeva odgovornost za sudar u kojem je dvoje ljudi izgubilo život. Pritom je Milanovićevo prtljanje po pravomoćnosti presude uz maglovita ekvilibriranja o uvjetima i razlozima zbog kojih bi jednog dana, možda ipak valjalo razmisliti o tome treba li Čačić stvarno dati ostavku, ultimativan dokaz da u hrvatskoj politici nema ni minimalnog morala i poštenja.

Upravo suprotno, uopće nije teško zamisliti situaciju u kojoj bi Vlada dolazila autobusom u Kaposvar i sjednice održavala u zatvorskoj ćeliji Radimira Čačića da je kojim slučajem ovaj osuđen na zatvorsku kaznu.Što bi bilo da se Čačićeva nesreća dogodila u Hrvatskoj? Možda bi optužnica bila podignuta protiv mađarske obitelji, jer su se Čačiću našli na putu upravo u trenutku kad je ovaj žurio na neki užasno važan posao od kojeg ovisi budućnost cijele Hrvatske.