Prisiliti vlast na raspisivanje referenduma - to je pobjeda građana. Nije važan rezultat referenduma - njega moraju poštivati svi - i građani i vlast, ma kakvu odluku referendum prihvatio. To je onda legalna i legitimna odluka većine.

Hrvatske vlasti duboko zaziru od referenduma, u stvari - istinitije je reći - boje ga se. Njihov strah rezultirao je najrestriktivnijim odredbama o referendumu, dovoljno je reći samo ovo: za raspisivanje referenduma u EU dovoljno je sakupiti potpise 2-5% birača (u prosjeku manje od 3%); u Hrvatskoj treba čak 10%. Postavlja se interesantno pitanje: promjena cijena mnogih stvari opravdavana je tijekom proteklih godinu i pol dana potrebom usklađivanja s EU, samo kada je pitanje o referendumu, gdje je očito došlo do civilizacijskog zaostajanja, te potrebe usklađivanja kao da nema.

U Republici Hrvatskoj mnoga javna dobra pripadaju državi. To što pripada državi, ili njenim nižim razinama, pripada svim njenim građanima, ili građanima niže razine vlasti. Ni u kom slučaju to ne pripada Vladi RH ili upravljačkim tijelima na nižoj razini. Promjenu statusa (iliti pravnoga položaja) tih dobara može se dogoditi samo voljom vlasnika, tj. svih građana Republike Hrvatske. Za bilo kakve promjene statusa Vlada mora pitati građane putem referenduma. O promjeni statusa Vlada ne može sama odlučiti.

Posezanje vlasti za pravima koja joj ne pripadaju - odavno je poznata pojava, koja je nosila različita imena u različitim epohama. Posezanja cijelih političkih elita za raznim pravima, koja pripadaju narodu, u cilju preuzimanja svakoga odlučivanja od građana, a građanima prepuštanja samo mogućnosti da od ponuđenih opcija svake četiri (ili koliko već) godine biraju jednu, to je tekovina američkoga neoliberalizma i s demokracijom nema nikakve dodirne točke. Uostalom, neoliberalističke ideje gurnule su svijet u ovu krizu, toliko o njihovoj valjanosti.

I cestari će uskoro morati raspisati referendum usmjeren na protivljenje davanju u koncesiju već izgrađenih dionica autocesta. Naime, sada bi trebalo po hitnome postupku autoceste pretvoriti iz razvojnih projekata u dohodovne projekte. A to ne ide, ne drži vodu. Da su se autoceste gradile kao dohodovni projekti - danas bi ih bilo najmanje upola manje, a cijena cestarina bila bi do neba. Brzina i veličina gradnje opteretile su cijelu državu, da ne govorimo o tome koliko je samo novca pokradeno uz gradnju. Pretvaranje razvojnih u dohodovne projekte je nemoguće jer nema dovoljno prometa na tim autocestama.

Po svoj prilici cestarima, uz njihovu sindikalnu infrastrukturu za prikupljanje potpisa za referendum, moglo bi se priključiti još nekoliko inicijativa za referendum na državnome nivou.

Foto T. Plazibat/Cropix