Čačiću, država ne mora biti loš upravljač!
(Slobodna Dalmacija)
Naravno da država nije dobar upravljač, privatna poduzeća puno će bolje raditi taj posao. To nije neka novost, otkrivanje tople vode, država nije najbolji upravljač. Ja mislim da pitate bilo koga ovdje, dobili biste takav odgovor”, rekao je nedavno prvi potpredsjednik Vlade Radimir Čačić u kontekstu davanja koncesije nad našim autocestama privatnoj tvrtki.
U Velikoj Britaniji se ministrica prometa, konzervativka Justine Greening zalaže za naplaćivanje vožnje po onim cestama kojima privatni investitori svojim ulaganjima povećaju kapacitet. Svrha naplaćivanja bila bi ulaganje u mrežu kako bi se smanjilo “zagušenje”.
Britanski konzervativni premijer David Cameron ističe, po njemu uspješnu, privatizaciju voda u Engleskoj kao argument za davanje cesta u koncesije. S druge strane, David Hall, direktor Međunarodne istraživačke jedinice javnih usluga britanskog Sveučilišta u Greenwichu, tvrdi da je prosječni engleski račun za vodu 12 posto viši zbog toga što je vodoprivreda u rukama privatnika.
Ne žele se odreći kontrole
Naravno, bez obzira na određenu privlačnost “državnog kapitalizma”, posebno u velikim brzorastućim ekonomijama, ne treba ni slučajno “otpisivati” privatne tvrtke. U Kini je totalna faktorska produktivnost prije nekoliko godina bila dvostruko veća u privatnim tvrtkama nego u državnim. Kineske državne tvrtke dobivaju veliku većinu zajmova koje daju državne banke, a kamate su im višestruko manje od onih za koje se mogu izboriti privatnici.
Ni tvrtke u potpunom ili djelomičnom vlasništvu države nisu nužno neefikasne. Države se često povlače iz dijela tvrtki, ali nije neuobičajeno da u onima u kojima ostaju vlasnice, posebno ako su strateški važne, jačaju kvalitetu upravljanja, te da na ključna mjesta stavljaju stručne i sposobne ljude. Državna naftna tvrtka Saudijske Arabije “Saudi Aramco” po kvaliteti upravljanja nije daleko od privatnih tvrtki iz istog sektora. Tu negdje je i kineska državna telekomunikacijska tvrtka China Mobile.
Državnim investicijskim fondovima, poput norveškog Državnog mirovinskog fonda poznatog i kao “naftni fond”, te singapurskih Temasek Holdinga i Investicijske korporacije (GIC), upravlja se iznimno dobro. Prošle je godine 58 švedskih tvrtki, od kojih je četrdesetak u potpunom, a ostale u djelomičnom državnom vlasništvu, nakon oporezivanja ostvarilo profit od oko pet milijardi eura. U Finskoj su 2011. godine dividende isplaćene državi od strane tvrtki u kojima vlasničko upravljanje obavlja Odjel za upravljanje vlasništvom Ureda premijera iznosile milijardu i 187 milijuna eura, a 2010. godine 863 milijuna eura.
Državne tvrtke igraju značajnu ulogu u svjetskoj ekonomiji. U Kini i Rusiji državni sektor čini oko trećinu njihova BDP-a. Među desetak najvećih tvrtki u svijetu čijim se dionicama trguje na burzi, prema prihodu, tri su kineske državne tvrtke - naftno-plinsko-petrokemijske korporacije Sinopec i CNPC, kao i elektrodistribucijska tvrtka SGCC, te jedna japanska, za sada državna tvrtka, poštansko-financijski holding Japanska pošta. Državne tvrtke čine više od tri četvrtine vrijednosti na tržištu dionica u Kini, gotovo dvije trećine u Rusiji, te više od trećine u Brazilu.
Primjerice, Rusija između ostalih tvrtki ima u vlasništvu više od pola velike plinsko-naftne tvrtke Gazprom i zrakoplovne tvrtke Aeroflot. Direktno i indirektno, Njemačka drži u vlasništvu gotovo trećinu Deutsche Telekoma. Japan ima u vlasništvu pola tvrtke za proizvodnju cigareta Japan Tobacco, koja drži dvije trećine japanskog tržišta cigareta. Nakon što je preko nove tvrtke preuzela posrnulog proizvođača automobila General Motors, Amerika je imala gotovo dvije trećine dionica, a sada ima četvrtinu, što znači da se za sada ne želi odreći kontrole.
Puno tvrtki, primjerice u Kini, formalno je u privatnom vlasništvu, ali uživaju “vjetar u leđa” od strane države. To se odnosi primjerice na Huawei, tvrtku koja je širom svijeta napravila veliki prodor sa svojom telekomunikacijskom opremom, proizvođača automobila Geely, te računalnu tvrtku Lenovo.
Često se tvrdi da države ne potiču dovoljno inovacije. Ipak, država je glavni investitor u “rusku Silikonsku dolinu”, inovacijski centar u Skolkovu kod Moskve. U Americi pak država osigurava oko 30 posto novca za istraživanje i razvoj, što će ove godine iznositi oko 130 milijardi dolara. Prisjetimo se, internet je začet upravo u okviru američkoga vojnog projekta.